ponedjeljak, 10. lipnja 2019.

Ljiljana Tadić-Adzamić | Vikend




Ne čujem više ptice
Ni cvrkut ni polet njihovih krila
Mnogo sam onoga što nisam bila
Ili sam snila, vila sve razorila
I sad sam mreža
Oprosti, najdraži živući pišče
Mreža umorna niotkud bačena
Vraćena u stijenku, sumračna
I tiha kao sve Sumatre i Miljkovićeve vatre

Sad sam ugljen s bijelim očima
S bolima u neizbježnim noćima
Subota koja čeka da sljedeća dođe
Da duša smiraj nađe
Kad me nedjelja oko 17.00 uri snađe

Čupam se iz nje, najgori dio tjedna
Dok čekam da zadnja dođe
A jednom valjda hoće

Tad ću možda i čuti ptice
Iako mi uistinu do ptica i nije
Ne, to duša sada tugu pije
I sve je tiša
Ničemu bliža

Bježite stijenke
Crknite prijeko
Još bih zemljino posijano mlijeko
I miris dana, blaga rasprodana
Još bih mirisa
Još bih utočišta
Iako ugljen ko vatra peče
Iako subota vječna teče

Smiraja daj, genitiva daj
Nek bar tada miriše
Ne Lugov
Već moj, samo moj
Gaj

Nema komentara :

Objavi komentar