petak, 7. lipnja 2019.

Denis Kožljan | Veselili smo se cirkusu


Priča iz knjige "Crtice iz djetinjstva"

„Babo, babo, vreda dojdite, glejte kako tamo od zdola gredu niki cigani“, pozvala sam baku koja je tog rano jesenjeg jutra davala kokicama kukuruza i vodu ne bi li nesle što više jaja. „Ma, kakovi vrajži cigani gredu“, odbrusila je ona meni gledajući i sama preko puteljka na sredinu sela . „Ni, tote cigani, lipo moje dite, ni hi nikad ni bilo, ma njanke tuda hodilo!“ „A, gredu niki ljudi ke ja ne poznan, ma peljaju anke za sobon cili voz robe, krp, nikih starih bičiklet, žice, inštrumenti. Ki je sad to, bog, dio krišto“, mrmljala je baka, požurujući s pranjem ruku u lavoru koji je stajao na kamenom stolu.

No, ja sam potrčala do prijateljice Vesne te smo skupa otišle u susret neobičnoj povorki. Gledala sam onako škiljeći na jedno oko, djevojčicu tamnije puti obučenu u prozirnu haljinicu jarke žute boje, a za njom je polako usporenim korakom hodao poviši brkati čovjek. Oni su pješke predvodili kolonu koju je sačinjavao trošni kombi pun nekakvih rekvizita, a iza je pak polako gmižući , vozio plavi kamion sa prikolicom u kojoj sam uspjela vidjeti nekoliko životinja. Zec bijeli preplašeno je zurio kroz drvene rešetke, a u kavezu odmah do, spavao je prelijepi crni pas. „Ajme, ma što li je to“, pomislila sam...No, ubrzo su se i ostali seljani našli na mjestu događaja i počeli šaputati kako je to i u naše selo došao putujući cirkus.

I zaista, da je to danas bilo, odmah bi pomislila na onaj isti u kojemu je glavna zvijezda bila Gita iz „Šegrta Hlapića“. Dok je kolona ovih zaista neobičnih gostiju produžila dalje, čula sam susjedu Danicu koja je sa smiješkom rekla:“To je teatro, riva i če se smistiti u staroj školi, ma če se fermati tote par dan.“ Ooooo, kako sam bila sretna, samo što nisam ciknula, počevši baku zapitkivati, a zašto ono, zašto onako, zašto je ona djevojčica onako obučena, što će im konji koji su također bili na prikolici onog ogromnog kamiona. „Ma nu muči malo“, graknula je baka jer sam joj vjerojatno dosadila svim tim silnim pitanjima.

Bio je vikend, te ta tri dana nije bilo nastave. Poslije mi je to objasnio Dino. Od našeg sela do škole odnosno livade na kojoj se cirkus smjestio moglo je biti nekih dva kilometra. Tu su lijepo cirkusanti rasprostrli svoj šator, bijele boje, uokolo zagradili kako bi zaštitili svoje rekvizite i životinje od ljudi i mogućih lopova. Te večeri, dakle petka, oko osam sati, održana je prva predstava u dvorani u kojoj je bila i pozornica . Na njoj se održavala svaka priredba i primanje u pionire. Tako mi je barem baka rekla. Dolje na parteru se te večeri održala točka, samo jedna od....vožnji na biciklu s jednim kotačem. Zatim su se izmijenjivali žongleri koji su se igrali s vatrom i nekim čudnim čašama. A svi obučeni u šarene krpice, sa velikim šešrima na glavi.

Muzika je potiho svirala, valjda kao podloga. Uhhhh, srce mi je lupalo, stiskala sam čvrsto baku za ruku ali se nisam dala smesti jer sam znala da bi me, samo ako pisnem, ona odvela kući. To, se nije smjelo dogoditi. Bila sam si jako važna i sutrašnji cijeli dan prepričavala kako mi se najviše sviđao onaj niski gospodin u crnom fraku koji je iz šešira vadio golubove, pa onda ona mršavica, djevojčica koja je neustrašivo hodala po žici te onaj maleni hrabri dječak koji je na ponyu, raširenih ruku preskakivao sve moguće prepreke. Za to vrijeme u dvorani je vladao muk, samo bi se nakon svake točke, prolamao pljesak. Gledala sam taj šareni, veseli cirkus, izvedbe na trapezu i ostale akrobacije, a bila je tu i jedna sasvim magična točka kod koje sam, moram priznati, oči prekrila ručicama. Na pozornici je bio jedan gospodin i jedna dama, odjevena u kostim tigrastog uzorka. Ona je imala zadatak da stoji ispred jednog ormara dok je ovaj akrobata, bacao noževe. „Joh je meni, babo, ma ča njoj dela“, gotovo plačući, upitala sam baku na uho, da nitko ne čuje. „Ma, nemoj da te bude strah, njin niš neče biti“, rekla je onako nonšalantno, pa sam joj onda i povjerovala

Ali, svejedno te večeri nakon prve predstave koju sam odgledala, došavši u kuću, zatražila sam od bake da legne kraj mene...Nekako me bilo strah. Očima su mi još uvijek igrale one šljokice na haljini djevojke sa trapeza i oni mrki i ozbiljni pogledi akrobata dok su izvodili svoje točke.

Nema komentara :

Objavi komentar