Na Zemlji žive ljudi čiji život je produženo ljetovanje. Baš tako, dugo ljeto bez kraja. Sezona koja ne završava u rujnu. Ti ljudi zapravo i ne žive vrijeme svijeta. Danju čitaju, noću gledaju TV i prije spavanja na terasi ispijaju vino. Ako ih upitate za smisao, reći će: uspavani smo godinama, izgubili smo sve. Noću tek počinje njihov život. Snovi prepuni bivših prijatelja, buka s rock-koncerta, djevojke u sivim skafanderima i tablete za zaborav. Svaki dan je isti. Dijete i otac na ljetovanju. Dijete se brine o ocu. Odnosi opuške, gasi noću televizor. Iz TV-a ispadaju teniske kuglice, upravo je završio meč: ne znamo ime heroja. I upravo je počela serija o ženi i nekoj uroti. Muškarac kaže: Mrtav sam! Srećom, ljeto je i sunce ispire crnu misao. Sol, obala, suncobrani. Vječno osunčana palma.
I sladoledi umjetnih boja. Muškarac je zapravo dijete. Na plaži doziva majku. Traži i snježne pahulje. Uzalud. Kokos i mlijeko. Vječna mladost. Čitanje bez reda. Bilježenje sporih misli. Pozdrav s Mjeseca. I san, uvijek isti san o svjetlosti koja miluje naborano lice čovjeka koji je preživio rat i ostao mrtav.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.