Milena Benini: „Mletački sokol“ je pogled iz bliske budućnosti na kapitalizam, klimu, tehnologiju i odnose među ljudima

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Sve od čega danas strahujemo već se dogodilo – razina mora podigla se toliko da je potopila obalne gradove, život se organizira na umjetnim otocima, a iz Afrike u Mediteran i dalje pristižu izbjeglički konvoji. Serenissima Ressurecta raskošni je otok za hedonistički život najbogatijih, dok se oko njega roje i okupljaju Lazaretti, platforme na kojima žive siromašni koristeći telekomunikacije plovećeg dvorca i trgujući s bogatim turistima. Tako počinje roman „Mletački sokol“ Milene Benini, živopisan i dinamičan poput video-igre.  Zbog uvjerljivih opisa „postpotopne“ arhitekture, ali i emocionalnog života junaka, roman „Mletački sokol“ prava je poslastica za ljubitelje žanra, koji već dobro poznaju kakva iznenađenja zna prirediti jedna od najnagrađivanijih autorica spekulativne fikcije i znanstvene fantastike. A u ovom romanu Milena Benini demonstrira zadivljujuću maštu u osmišljavanju imena i pojmova svijeta nakon potopa, veliko znanje povijesti i poznavanje današnjih tehnoloških mogućnosti, uz već slavnu spisateljsku vještinu u opisivanju pustolovina svojih junaka. Luca i Yositaka su dopadljivi, duhoviti, erotični,  nesavršeni, duboko humani i odgovorni. Roman je predstavljen u svibnju na Sferakonu i nedavno uz podcast u Bookari, gdje se razvila diskusija o mogućnostima prijevoda na engleski, budući da takvi romani u zemljama s velikim kinematografijama postaju književni predlošci za blockbustere. 

S Milenom Benini razgovaramo o inspiraciji za roman, istraživanjima koja je zahtijevao, o tehnici „vizualnih pomagala„ koju je primjenjivala pišući ga te o karakterizaciji glavnih junaka.

„Mletački sokol“ vodi nas u svijet nakon potopa u kojem je zadržano ono što je važno za opstanak – telekomunikacije, osjećaji i solidarnost u nevolji, mafija, neizmireni računi i etički kodeks prema kojem se djecu ne dira. Koliko nas spekulativna fikcija može pripremiti na budućnost?

Iskreno, mislim da je ideja spekulativne fikcije puno više da komentira sadašnjost nego da predviđa budućnost. Konkretno, u “Mletačkom sokolu”, pomakla sam se, mislim, jako malo u odnosu na sadašnji trenutak – ono što se naziva “pet minuta u budućnost”. Prvenstveno me zanimalo upotrijebiti tu vizuru da malo izoštrim neke stvari koje obilježavaju današnjicu: krizu kapitalizma i društva općenito, klimatske promjene, ali i pojave alternativnih načina i smjerova okupljanja, vraćanje solidarnosti. Ja sam ih zapravo samo odvukla malo dalje, zapitala se kako bi mogle izgledati logične posljedice pojava koje započinju u ovom trenutku. Što ne znači da ja doista očekujem da se pojavi Serenissima Ressurecta kao zamjena za potonulu Veneciju – samo da me ne bi iznenadilo kad bi se nešto slično doista i dogodilo. Taj fenomen da turistički gradovi postaju zapravo zabavni parkovi, dok izvorni stanovnici završavaju izgurani na periferiju, i te kako je prisutan i u svijetu i kod nas. Raslojavanje društva također. Problem s izbjeglicama. Spekulativna fikcija naprosto pruža okvir u kojem se može govoriti o svim tim stvarima.

U romanu demonstrirate veliko znanje i inspiraciju Japanom, njegovim odnosom prema oružju  i umjetnosti, a Yoshitaka,  jedan od glavnih likova, bavi se kaligrafijom. Kako ste istraživali japanske običaje koje ste ugradili u roman? Zašto ste izabrali baš japansku kulturu?

Zapravo, odabrala sam prvo subkulturu okupljenu oko mangi i animea, a tek onda, posljedično, japansku kulturu kao njeno izvorište. To je i inače jedan od mojih osobnih interesa, pa mi je bilo lako baratati takvim likovima i tim referencama. Kao što sam napisala i u knjizi, na primjer, sva fikcija koja se spominje – naslovi mangi , likovi iz animea– je stvarna, doista postoji. Htjela sam uobičajeni set nekakvih “klasičnih” referenci na koje smo navikli – takozvani kanon (prvenstveno zapadne) literature zamijeniti nečim drugim, a područje mange ima dovoljno dubine i raznolikosti za to, i zato su moji likovi u školi morali čitati neke klasične mange kao lektiru, a ne recimo Tolstoja. Naravno, sličnu dubinu imaju i neka druga područja – recimo, video igre – ali ovo bolje poznajem, pa mi je bilo lakše raditi s time.

Opisujete tehnološki naprednije društvo od današnjega, koje koristi virtualne tipkovnice i ekrane. Kako ste birali tehničku opremu, hardver i softver kojim će se koristiti junaci u „Mletačkom sokolu“?

I opet, zapravo sam krenula smjerovima koji već postoje i samo ih malo razvila. Mobilna tehnologija stalno traži način da postane još dostupnija, još praktičnija – već postoje “pametni satovi”, a najveći je problem s njima upravo u tome što su nespretni, premaleni za neku širu upotrebu. Istovremeno, više ljudi radi na razvoju tipkovnice koja bi se mogla projicirati na bilo što, baš kao dopuna mobitelima i pametnim satovima. Ja sam to samo odvela korak dalje i dodala virtualne ekrane. Dronovi su također već vrlo prisutni, kao i mnoge druge stvari koje se spominju u romanu. Osnovna mi je nit vodilja uvijek bila da sve što upotrijebim bude oslonjeno na nešto postojeće, da izgleda kao razvoj nečega što zapravo već poznajemo.

Mladi Peter O'Toole bio je uzor za Lucu, a Galadali je kombinacija imena Gale i Dalija. Nedugo nakon romana, na blogu ste objavili članak Vizualna pomagala za Mletačkog sokola, koja su vas inspirirale za pojedine motive u romanu. Jeste li i prije Mletačkog sokola koristili vizualna pomagala u pisanju romana? Kako ste osmislili i osvijestili taj kreativni proces, tipičan za doba multimedije?

Često se koristim virtualnim pomagalima, kako sam rekla i na blogu, iz čiste lijenosti. Odnosno, preciznije govoreći, zato da imam brz i jednostavan način da se podsjetim je li neki lik plavokos ili smeđokos, koliko katova ima neka zgrada. Romani nastaju dugo vremena, i teško je sve te stvari držati u glavi. Kad sam pisala fantasy trilogiju, na primjer, naravno da sam imala mapu svijeta, kao i skice junaka, odjeće, oružja... Ovdje sam se više oslanjala na fotografije naprosto zato što sam htjela da svijet bude čvrsto povezan s današnjicom i realnošću. S druge strane, neke fotografije, kao ona Gale i Dalija, daju mi poticaj jer pokazuju neke elemente odnosa, atmosfere. Sve su to stvari koje koriste da se osmisli i opiše svijet koji mora biti uvjerljiv. Najveća je razlika, zapravo, u tome što obično imam i vlastitih skica i crteža, a u ovom slučaju su to većinski bile fotografije. Ne znam kako će biti u budućnosti; vjerojatno će ovisiti od toga kakvo me raspoloženje uhvati, i pojedine priče.

Avatari i ulazak u virtualnu stvarnost važan su dio romana. Igrate li i sami video-igre? Kako ste istraživali mogućnosti slanja poruka preko video igara, kodiranja i dekodiranja, koje je bilo potrebno za otkrivanje lokacije na kojoj se skriva Luca i za virtualne dvoboje?

Naravno da igram, iako nisam posebno strastven igrač – kvalitetne video-igre danas zahtijevaju ulaganje podosta truda i vremena da ih čovjek doista obuhvati, ali potpuno sam uvjerena da su se već razvile do stadija u kojem su postale pravi, samostalni umjetnički izričaj. Komuniciranje kroz igru uopće nije znanstvena fantastika – mnogi ljudi to već danas rade. Alternativni svjetovi u kojima se mogu okupljati ljudi sa svih strana svijeta i koji omogućuju da se zaobiđu neki očitiji kanali komunikacije već postoje, isto kao što postoje i 3D igre. I ovdje sam samo krenula malčice naprijed. A što se tiče lokacije, to je također danas već dostupno: mnoge igre bilježe odakle ste ušli u njih. Ja sam samo malo pojednostavila način da se do tih podataka dođe.

Ugradili ste u roman puno uvjerljivih detalja za koje je teško odrediti jesu li stvarni ili plod mašte. Jedan od njih su ficudinije, voće opojnog mirisa i čvrste kore, koje raste na jednoj vrsti kaktusa. U članku o vizualnim pomagalima u „Mletačkom sokolu“, naveli ste da je ficudinnija doista postoji. Jeste li je negdje kušali? Zašto ste izabrali baš ficudinniju za voće koje vole i odrasli i djeca i na Serenissmi i u Lazaretima?

Ficudinnia se kod nas zove kaktusova smokva, i raste na više mjesta i na našoj obali. Jela sam je, i glavni razlog zašto sam je odabrala je baš to što se radi o voću koje je iznutra mekano i slatko, ali se morate dobro potruditi da doprete do njega, jer je prekriveno vrlo neugodnim iglicama. Istovremeno, to je biljka koja voli velike vrućine, pa mi se činilo logičnim da će preživjeti i u takvoj budućnosti. Jedini pravi pomak bio je u nazivu: izvorni talijanski naziv je fico d'india, indijska smokva, ali meni se više svidjela sicilijanska inačica, ficudinnia, koja se sastoji od jedne riječi i djeluje manje prepoznatljivo, pa sam je zato odlučila upotrijebiti iako sam inače sve ostale talijanske izraze uzimala iz venecijanskog dijalekta – talijanski se kao jezik čak ni ne spominje poimence u romanu, nego se umjesto toga identificira “veneto”. To je inače bila jedna od stvari koje su mi bile zanimljive za istraživanje, kako se jezici mijenjaju kroz vrijeme. S jedne strane, gotovo svi danas mogu komunicirati nekom vrstom engleskog, a s druge, u svakodnevnom govoru koriste se regionalne varijante, dok se s treće stvaraju i neki novi jezici koji postoje u virtualnim prostorima. Anglofoni lingvisti već su počeli proučavati internetski engleski, na primjer, koji ima drugačija pravila i običaje od onog van-internetskog. Također, jezik koji se spominje kao sličan japanskom, fango, doista postoji: to je kombinacija japanskog i engleskog koju koriste neki fanovi mangi i animea. Pa mi se činilo da će, ako su se okupili na jednom mjestu,  to biti logičan zajednički jezik... kao što je i pismo za fango kombinacija već postojećih emojija, upotrijebljena na način na koji se već i danas jednim dijelom koristi.

Lucu  i Yoshintaku blogeri su proglasili parom iz snova. Kako ste procijenili da je u hrvatskoj književnosti vrijeme za jedan takav par? Koji je bio najveći problem kod uživljavanja u muške likove?

Jedan dio geneze “Mletačkog sokola” oslanja se na istraživanja koja ja već nekoliko godina radim o fanovskoj produkciji, raznim ilustracijama i tekstovima koje proizvode fanovi pojedinih medijskih proizvoda. To je bio prvi razlog zašto sam išla na gay par: htjela sam iskoristiti taj trop, koji je vrlo uobičajen u fanovskoj fikciji. Nisam, zapravo, razmišljala o tome je li hrvatska književnost sazrela za takav par ili nije: samo me zanimalo ispričati tu priču. Naravno da sam se pri tome oslanjala i na pomoć ljudi koje poznajem, i koji su mi bili dragocjeni kad je trebalo procijeniti je li neka reakcija uvjerljiva i tome slično. No inače, mislim da je ženama lakše pisati muške likove nego obrnuto, naprosto zato što smo okružene s tako jako puno primjera, od klasične, kanonske književnosti na dalje. Od žena se već stoljećima očekuje da se budu u stanju uživjeti u muške likove, da ih razumiju – kao, uostalom, i da razumiju muškarce izvan književnosti. Ali, na kraju balade, svi smo mi ispod kože samo ljudi, i imamo puno više sličnosti nego različitosti. To što bi danas neki voljeli umjetno pojačati podjele između ženskog i muškog roda je zapravo jako žalosno, no pozitivno je da postoji i suprotna struja, ona koja pomaže da se uspostavi međusobno razumijevanje i uvažavanje bez obzira na spol, rod ili seksualnu orijentaciju.

Utoliko sam u “Mletačkom sokolu” pisala i neku vrstu utopije, društvo u kojem su mnoge stvari važne, ali ne i to. Voljela bih vidjeti budućnost u kojoj će se to ostvariti: da ljudi prestanu zabadati nos u tuđe krevete. Za mnoge druge stvari iz “Mletačkog sokola” bilo bi bolje da se ne ostvare...