utorak, 11. lipnja 2019.

Aleksandar Horvat | Od trave do rajčice (s malo kravljeg sira)


Foto: A. Horvat
Nedjelja. Nisam danas šetao našim prirodnim rezervatom na otoku. Ali usukale mi se misli od ovih fotografija nastalih u prošlotjednim lutanjima kroz miris svježe pokošene trave. Put po znanoj stazi je pokošen, pri površnom promišljanju trava nam je uvijek samo trava, fina, zelena, kratka, jedva do gležnja. A uz rub puteva trave su u cvatu, uzdižu se i do metar visine i zahvalan sam što alergije nikad nisu živjele pod mojom kožom. No pomišljam o toj travi. Ima ih više vrsta, razlikuju se po klasovima. Danas znam da postoji ljulj, livadarka, medunika, muhar, divlji ječam, koštan i druge vrste, no kad smo bosim nogama kidali vlati, znali smo da korovskom prosu možeš smaknuti klas jednim potezom, muhar se volio zaplesti u kosu, a divlji ječam je bio “opasna” trava. Pri gnječenju njegovog klasa u šaci lagano bi ispuzao poput gusjenice upirući se oštrim nazubljenim iglicama, trebalo je paziti da slučajno ne završi u ustima ili uhu. Meduniku bi iščupali, pukla bi na slatkom mekanom dijelu stabljike koji je bilo sjajno grickati kao suprotnost kiseljaku.
U tim promišljanjima o travama, vidim da je priroda u procesu godišnjeg uljepšavanja. Vitki ženski trpuci visoko su uzdigli okrunjene batiće, dok se debeljuškasti mužjaci skrivaju po rubu staze ispod slapova trava. Mali, meni neznani plavac, jedan od stotinu vrsta leptirića, preskače s ljutića na lanilist. Voli žuto i ne obazire se na druge kukce koji krivudaju složenim putanjama u potrazi za hranom, ljubavi ili skloništem. Uz guste strukove stolisnika u cvatu, dlakava divizma se prikrala u njegov ljekoviti krug, pripremajući svoj žuti svjetionik. Da ne bi sve bilo zeleno, bijelo i žuto, sljez je visoko podigao svoje ljubičaste zvijezdice, pod nogama bu se crveni djetelina. Matičnjak mi mirisom javlja da sam ga nehotice slomio, slijedeći drugi miris - kamilice. Tako je rijetko viđam. No sato tratinčice opravdavaju svoje ime postojeći u svim tratinskim cvjetnim paletama. Malo po strani, ljubomorno se nagnuo maslačak. On više ne caruje livadom.

Uz jezero, nepregledno more valovite trske. Labuđi par i ove godine živi ovdje, zadovoljan vodenim prostranstvom i paperjastim potomstvom. Trstenjaci ih svojim škripanjem, zveckanjem, i čegrtanjem nimalo ne uznemiravaju. Inače oprezna siva čaplja malo je pridrijemala, prenuvši se iz drijemeža u svom skloništu iza vrbe poletjela je zabunom prema meni. Počastila me i oduševila sebi nesvojstvenim, pomalo šeprtljavim ali ipak elegantnim lupingom u tjesnacu između dva grma. Stabla divljih trešanja očišćena su od sitnih kiselkastih plodova do visine čovjeka. Prosječnog čovjeka. Svojom visinom još dohvaćam pokoji plod, za probu. Pred kraj šetnje, grupa makova iskrivljena u potrazi za suncem, nisu ni blijeda slika sličnoj ali gordoj družini svojih crvenoglavih kolega koji dvadesetak metara dalje, uz vodu, ponosno salutiraju sunčanom jugu. Šetnja otokom uvijek je uživanje. Prirodna filigranska ljepota razdivljala se u dosegu pogleda, svaka vlat na nekom svom predviđenom mjestu, u umjetničkom rasporedu, skladno prepletenih boja. Pregledavši fotografije osjećam prve simptome sinestezije, usadila mi se neka “prirodnost” u žile.

Nedjelja. Nisam danas šetao našim parkom prirode preko Bednje. Ali u mom dvorištu nadahnuto sam odigrao partiju "prirode". Izmiješani mirisi: drvenasti od svježe ispiljenog kestenovog kolca, zemljani iz svježe prekopane gredice, te onaj neopisivi ali dobro poznati miris stabljike rajčice. Posadio sam malo budućnosti u metar puta dva. Ovdje će kroz kratko vrijeme stasati žarki plodovi, tako česta i osvježavajuća kasna večera, domaća rajčica s malo soli, a u dobrim danima i s malo svježeg kravljeg sira koji je začudo, kroz složeni prirodni proces nastao - od trave.

Nema komentara :

Objavi komentar