petak, 17. svibnja 2019.

Tima Bilan | Ono nešto


Osjećala se uzbuđeno i umorno u isto vrijeme. Sjedili su na klupi u parku i gledali u zelenilo ispred sebe. On je tražio prave riječi kojima bi se izrazio, a ona je slutila da će izgovoriti ono od čega je strepila ali čemu se, ruku na srce, potajno nadala.

– ¬Trebali bi – započeo je rečenicu, potom zastao i osmjehnuo se pa nastavio – provjeriti je li to prava ljubav.

Spustila je glavu i gledala u svoje krilo, a panika je rasla. Ona ima supruga i dijete. Kako misli provjeriti je li to prava ljubav?! I što uopće znači prava ljubav? U trenutku kad je napokon odlučila podići glavu i pogledati ga, vrijeme se ubrzalo i njihove usne su se spojile u poljubac. Otvorila je oči i našla se u mraku svoje spavaće sobe. Ležala je u krevetu i osluškivala svoje srce kako divljački kuca.

Nisu se vidjeli najmanje dva desetljeća i evo ga, niotkud, u njezinom snu. Već odavno je izgubila njegov broj mobitela, a još je više vremena prošlo od posljednjeg susreta. Slučajno su naletjeli jedno na drugo jednog ljeta na moru iako je tada saznala da i dalje žive u istom gradu. U trenutku njihovog rastanka on se spremao na put i privremeni život u Bostonu gdje ga je, kao mladog i perspektivnog liječnika, čekala dvogodišnja stipendija. Oduvijek je bio ambiciozan. Za doručkom ju je intrigirala činjenica da se u snu osjećala udanom i, štoviše, posramljenom jer je sasvim izgledno da će upravo prevariti svog supruga dok je u stvarnosti već duže vrijeme živjela kao samohrana majka.
Pred očima su joj se izmjenjivali isječci njihovog dosadašnjeg zajedničkog života. Pa zar nije rođenje djeteta ono što se naziva krunom ljubavi u vezi dvoje ljudi, a njima je to bio početak kraja. Mrcvarili su se još nekih pola godine i kad je Leo navršio osam mjeseci, njen uskoro bivši suprug iselio se iz zajedničkog stana. Sa zadnjim zalogajem doručka vratila se u stvarnost i shvatila da se mora požuriti ukoliko ne želi zakasniti na posao. 

Kad se napokon ponadala da je njena holivudska produkcija za taj dan završila i da će se na putu do posla prizemljiti, čekajući zeleno svjetlo na semaforu začula je zvuk poruke na mobitelu. Kad ga je napokon izvukla iz natrpane torbice, na zaslonu je ugledala nepoznat broj i ispod njega tekst: – Sanjao sam te noćas. – i u nastavku onaj emotikon s osmjehom od uha do uha. Da nije sjedila, pala bi. Nervozno trubljenje vozača iza nje upozorilo ju je da se zeleno na semaforu upalilo. Kad malo bolje promisli, broj s kojeg je dobila poruku bio joj je itekako poznat. Bio je to njegov broj, onaj isti otprije dvadeset i nešto godina. Cijeli dan je razmišljala o tome zašto nisu završili zajedno. Mogli su satima pričati. Razumjeli su se. No očito je postojao neki ali zbog kojeg nisu niti započeli vezu. Sve je ostalo na platonskim druženjima koja su se postupno prorjeđivala, a onda u jednom trenutku i potpuno prestala. Čak ne može reći da su joj nedostajala. No, u ovom snu je opet osjetila svu onu silinu emocija koje je tada gajila za njega. Činio se savršenim za nju. Osim jednog detalja: nije joj bio fizički privlačan. Kao da je njena srodna duša zalutala u pogrešno tijelo. A nekako je imala dojam da i on ima isti problem s njom. Nerijetko je u razgovoru s puno gorčine pričao o svojoj bivšoj djevojci. Prekid je bio svjež i očito je trebalo još vremena da ga prihvati. Ona je bila idealna slušateljica. Brižna i puna suosjećanja. Ipak, nije mogla ne zamijetiti kako u tim izljevima žuči i kritikama svoje bivše nikad nije izostao popratni komentar o njenoj fizičkoj ljepoti. Kad bi onako spontano izašao iz njegovih usta, ona bi se nekako osjetila manjom, kao balon koji je netko iglicom probušio pa se lagano počeo ispuhivati i gubiti na volumenu. Čak joj se činilo da bi se i blago zažarila u licu pa bi instinktivno zavukla ruku u torbicu tražeći papirnatu maramicu kako bi imala opravdanje da ga ne gleda u oči dok toplina ne napusti njene obraze. Jedna jedina rečenica na ekranu mobitela bila je dovoljna da se tijelom i dušom vrati godinama unatrag. Tako valjda izgleda putovanje kroz vrijeme. – pomislila je.

–  Nećeš vjerovati, i ja tebe. – odgovorila je, s istim onim veselim emotikonom na kraju rečenice, i stisnula Send dok je trepnula. Nakon prepiske od nekoliko dana i dogovora da će se vidjeti na ljeto kad dođe na odmor, Adela je dobila neodoljiv poriv da učini nešto sa sobom. Točnije, svojim izgledom.      

Od tog trenutka svoje je slobodno vrijeme provodila u pretraživanju internetskih stranica poliklinika za estetsku kirurgiju. U svom štreberskom stilu, željela se dobro informirati i pripremiti za ono što je naumila. Ponekad bi je, kao sada, klikanje s jedne stranice na drugu odvelo na posve druge teme koje su je poprilično zabavljale. Tako je otkrila da se i intimni dijelovi tijela mogu podvrgnuti laserskoj korekciji. Čitala je s dječjom znatiželjom i potom zaključila da je umjesto uzrečice Sredila se od glave do pete u današnje vrijeme primjerenije reći Plastificirala se od cice do mice. Glasno se nasmijala vlastitoj doskočici i nastavila iščitavati nazive zahvata i njihove cijene. 

Mjesec dana prije dogovorenog susreta, ležala je u mraku spavaće sobe i osjećala svaki i najmanji djelić svog lica. Malo bolova, nešto više umrtvljenosti mišića, a najviše zategnutosti kože. Liječnik je uvjeravao da će joj izvršeni zahvati donijeti pomlađen ali i dalje prirodan izraz lica. Cijeli tjedan nije napuštala stan. Izležavala se, gledala televiziju, čitala i nestrpljivo iščekivala vidjeti konačni rezultat avanture u koju se upustila. Kako su se povlačili podljevi oko očiju, a obrazi prihvatili svoj novi tonus iz ogledala ju je promatrala jedna osvježena i pomlađena Adela. Zadovoljno promatrajući svoj odraz uočila je, osim novostečene mladolikosti, još neku promjenu na licu koju nije uspijevala dokučiti. Nešto… nešto je bilo drukčije.        

Na dan susreta odlučila je ranije doći u grad. Sva dotjerana i mirisna pograbila je torbu u jednu ruku, a drugom primila kvaku ulaznih vrata. S praga je bacila još jedan udivljeni pogled na novu sebe i zaključala stan. Dogovorili su se naći na njihovom starom mjestu u centru. Iako nije željela nagađati kako je protok vremena utjecao na njega, nije si mogla pomoći. Pažljivo je promatrala ljude u svojoj blizini, prvo one koji su stajali i, poput nje, očito nekoga čekali, a potom i one koji su se približavali iz različitih smjerova. U potrazi za poznatim licem odmagala joj je činjenica što je u gradu vladala poprilična gužva, a onda je začula poznat glas kako izgovara njezino ime. Okrenula se i ugledala ga na korak od sebe.

Odlučili su sjesti u jedan od obližnjih kafića s terasom. Promatrao ju je sa zanimanjem i samopouzdano vodio razgovor. Kao da je vrijeme samo sebe poništilo, a oni se našli na jednom od svojih redovitih druženja. Trebalo je suvislo ispričati ili, bolje rečeno, sažeti tih 7.200 dana života koji je prohujao od njihovog posljednjeg susreta. Nakon tri sata međusobnog upadanja u riječ, smijanja, ali i trenutaka napete tišine pogledao ju je i rekao:

„Znaš što mi je sve ove godine najviše nedostajalo?“

„Što?“ – znatiželjno je odgovorila protupitanjem.

„Tvoj smisao za humor i rupice smijalice.“

Pred očima joj se ukazalo njeno novo lice, a kroz zube provuklo jedno posve nečujno i nimalo damsko - Shit!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.