Napolju je lahoršumeće, tiho, mirno ranozalazeće popodne. Čuju se domaći uvežbani tonovi, glasovi, šumovi vrabaca kako se žestoko podkrovljuju, krilima udaraju, kljunuju i dživdže; treperenje braonosušenih srcolikih preostalih listova na visokoj kanadskoj topoli, pitomo izrasloj na južnom delu pored oluka. Oslobođena, još blago klatuća stara letva pored ružinog drveta sa cinober crvenim šišarkama na promajnom se nevetru trlja o zarđalu šiljastu žicu sa ograde i cijukom nervira mene i nepostojeće komšije. Unutra ne klize, vise kapi iz česme koju napaja prastara pumpa iz šezdestosmometarskog bunara između dve zgrade na sredini, pored stabla divljeg kestena. Preostale muve u pravougaonom prostoru traže utočišta, misle preživeće, zuje abnormalno pripitomljeno kao da su travu pušile pa lete relaksavajuće krugove poput ringišpila koji se ne zaustavlja.
Kroz belosafirimitirajuće prozorsko okno probija se žućkastisvetlojorgovanski zrak kroz rupu na zavesi, pada na Csokijevo operisano koleno koje on kućeće uporno liže ne bi li fleku sa noge uklonio ili ga jednostavno baš to mesto iritira, svrbi, boli. Ja jedem poslednje zalogaje salate od belog i crvenog luka, dinje, jabuke, grožđa, sečenih suvih smokava i samlevenog kikirikija, prelivene kefirom Tuffija. Ustajem i skidam sa svojeručno izrađenog ofingera, od jelenskog roga nađenog pored onog akaca gde se jelenka često zanosno guzi jelenu, onomad kada smo Csoki i ja šetali kroz šumu tražeći preostale Srneće noge, pečurke, crnu vindjaknu, na šta Slatkoimeni ostavlja sve, čak i senku samoga sebe, i skače, repom kovitla, kao pobesneli policajci pendrekom one davne šezdesetosme kod podvožnjaka na nekom Novom Velegradu. Idemo u posetu New Orlensu /čitaj: Nyárlörincu/ Sanyiju. Kod Molnara u dvorištu dva-tri raznobojna petla, tridesetak kokošaka u grupi. Jedna kokoška tamnoriđe jakostarozarđaleboje izdvojeno grabulja, kljucka. Sanyi se smeška. Propuštam Žganu prvog ispred mene kroz kapiju estetsko urađenu - Sanyijev svojeručni rad. Rukujem se sa Molnarom. Oboje se smešimo bezrazložno. Csoki prilazi izdvojenoj koki. Ona stoji, ne mrda. Njuši mesto gde ona grebe, grabulja, pa šapama nastavi tu da bunari. Kokoška kvocnu jetko dva puta. Slarkoimeni znakpitanjski stade. Koka u rupu kljucne tri-četiri puta, kratko izvadi i proguta dve bube i jednu neveliku glistu i stade glavom, kljunom, do nosa Slatkoimenom. Tad Žgana nastavi žešće, brže da kandžama šiljatim još dublje u zemlju, pesak, zarije. Koka sad tiše, čini se milije, zakvocne jednom, Csoki nanovo stade, glavu prema rupi levooko nakosi. Sanyi se nevoljno smajlijevsko smešeći namršti jer ne podnosi rupe u inače urednom i uređenom dvorištu gde kokoške pušta samo na kratko, da pokupe brojne bube koje pre sumraka traže svoja skloništa. Pozovem Mukilija, da ne bi više iritirao Molnara, koji nevoljno dođe. Tad kokoška počne jetko i rafalno brzo da kokodače, što uzbudi petle i ostale kokoške koje počeše, poput kolibrija kada usisava polen, da mašu krilima, sve sa petlima nesinhrono jalokokodaču, što pređe na sve okolne komšinske kokoške. Na to susedi počeše nesinhrono, jedan po jedan, da izlaze, glasno pitajući Sanyija šta se desilo, misleći valjda da je čopor pobesnelih kokoneprijatelja ušao u inače mirno, umorno, ravno, usorano, pospano, večernje bezdogađajno selo. I sa Žganom, koji je dušu kokoški tamnoriđoj u rupi za susret darivao, napustim ulicu Kosut Lajosa kod broja četrdeset i jedan.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.