srijeda, 22. svibnja 2019.

Patnje mladog autora

STRAHOVI

Piše: Jelena Hrvoj

Strahovi su sastavan dio naših života. Od rođenja, pa do smrti. Ovdje su. Upozoravaju nas. Uče. Tjeraju da razmišljamo. Kako godine prolaze, neke strahove prerastamo i zamjenjujemo novima. I to je normalno. Prirodno. A strah ima jednu specifičnu manu. Koju? Tu da nas tjera da ga većinom zadržavamo za sebe. Rijetki progovaraju o stvarnim strahovima. O onima koji nas grebu iz dubine duše. Zašto? Čini li nas izlaganje strahova ranjivima? Daje li nam privid manje vrijednosti? Izloženosti? Osobno smatram da je upravo u tom prividu problem. I društvu koje nije naviklo dočekati nečiji osoban strah raširenih ruku punih razumijevanja. Ako malo bolje razmislite, koliko ste puta prešutjeli nešto samo kako ne bi došli na nož osude, ismijavanja, pokazali gola leđa predatoru?

No, ovo je kolumna koja se bavi kreativnošću, pa ćemo nastaviti u tom pravcu.

Svi koji su ikada imali posla s ikojom vrstom kreativnog procesa jako dobro znaju da je upravo srah sastavan dio spomenutog. I upravo se ovdje nalazi cijeli predivan spektar strahova. Strah od neprihvaćenosti, strah od kreativne stagnacije, strah od kritike...

I sve dok je strah prisutan, vaše je stvaralaštvo dobro. Zašto? Jer nas upravo strah tjera da prelazimo one zastrašujuće barijere osobnog rasta. Tjera nas da od sebe dajemo najbolje u svakome trenutku. Tjera nas da promišljamo, da jačamo i da učimo. I ono najbitnije-pokazuje da nam je stalo do onoga što stvaramo.

Ovo su samo neke od dobrih strana straha, ali nikako ne smijemo zaboraviti da je upravo strah mnogo puta prepreka koja nas obori i natjera da odustanemo. Koliko ste samo puta odustali od nečega jer ste se bojali razočaranja? Možemo se okladiti da prsti na ruci nisu dovoljni kako bi izbrojali te trenutke. I žao vam je da niste skupili hrabrosti, zar ne? Zasigurno je tako. Ali baba s kolačima je otišla i ostavila nas s poukom. Kojom? Da je ponekad najteže vrisnuti u lice osobnog straha dok se svijet van naših malih balona sigurnosti nastavlja okretati - s nama ili bez nas. Pa zašto onda ne riskirati? Zašto ne progutati strah i pružiti kreativnosti priliku? Postoje li oni daleko bolji od nas? Naravno da postoje. Imaju li oni strahove? Naravno da imaju jer i oni su na kraju krajeva samo ljudi. A što je najgore što nam se može dogoditi? Razočaranje? Kritika? Ništa što do sada nismo okusili, zar ne? I život se nakon njih nastavio.

Samo su budale bez ikakvog straha. Tako nekako je išla poslovica koju bi mi govorio djed. I znate što? Ima u njoj istine. Strah je predivan. On je naš. On je ono što nas tjera naprijed i istovremeno nam poteže ručnu kočnicu kako ne bi pali s fiktivne litice (ili one prave). Zato, dragi moji, prigrlite strah. Čuvajte strah. Pričajte o njemu i usudite se stvarati i rasti.

Nema komentara :

Objavi komentar