ponedjeljak, 27. svibnja 2019.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu "Tonček i Točkica" Ericha Kästnera

Piše: Mirjana Mrkela 

U stara vremena
   
Doba kada sam ja, koja sam sada stara, bila mlada, vi koji ste sada mladi slobodno možete zvati starim vremenima. Ja tada nisam bila samo mlada, nego i mala, djetinjasta i naivna ili makar naivnija od današnje mene.
  
Imala sam četiri ili pet godina kad su mi teta i tetak darovali trubicu. Bila je plastična, a sastojala se od jednakih slijepljenih polovica, bijele i plave. Između mjesta za puhanje i završetka u obliku lijevka, bio je kolut promjera od desetak centimetara. U kolutu je sjedila patka od posve iste krte plastike. Sada, kad promislim, čini mi se da je to igračka za dijete mlađe nego što sam ja tada bila. No tetak mi ju je učinio neodoljivom. Kad bi puhnuo, iz trubice bi izletio bombon.
 
— Kako to radiš? — pitala sam ga.
   
— Ja samo pušem, — tvrdio je on — a patka na trubici nese bombone namjesto jaja.
   
Ako mislite da sam bila glupa, niste u pravu. Nikakve patke, pa ni plastične, ne nesu bombone. Osobito ne bombone omotane celofanom. Dakle, nisam vjerovala u tetkovo pojašnjenje. Drugim riječima, patka je bila u kolutu, no naivnost se još nije bila ugnijezdila u mojoj glavi. Pomno sam provjerila gdje se krije bombon: puhala sam, preokretala, istresala. Ništa. Onda bi on puhnuo i novi bombon bi pao na stol. Ne znam kome je prvom dosadilo, ali znam da su mi osim trubice pripali i svi bomboni.
   
Kod kuće sam opet istraživala. Novi bomboni, osim onih prvih koje sam ubrzo pojela, nisu se pokazivali. Međutim, pojavili su  se novi problemi. Slomila sam trubicu i kako se zgodno kaže, izgubila sam glavu. Što zaslužuje nepažljiva, nespretna i nezahvalna dobitnica čudesne igračke? Ništa dobro. Teta će se opet smijati, tetak će se rastužiti, a mama će me jamačno kazniti. Mama je uvijek bila stroga, možda čak i nemilosrdna. S druge strane, ako nitko ne vidi uništenu stvar, nitko ne može znati u kakvom je stanju. Gdje mi je trubica — zagubila se, nestala!
   
Moje zaključivanje, priznajem, bilo je glupo, a rješenje i glupo i naivno. Gurnula sam nespojive ostatke igračke pod kauč, što sam dublje mogla. Zatim sam, za provjeru, krstarila po sobi u svim pravcima. Sve je izgledalo uobičajeno ,a prostor pod kaučem nije bio vidljiv ni iz kojega kuta. Izvući ću se, mislila sam. Ako ikada, ikada, nesretni krš ispuže van ili se kauč pomakne, odskakuće, prenese se, tobože ću se začuditi otkud ona plastika ondje i kako to da je takva kakva je.
   
Stara vremena su prolazila kao što prolaze i ova sadašnja. Nisam se razumjela u kalendar i nisam znala koliko vremena je prošlo. Vjerojatno točno onoliko koliko je bilo potrebno da prestanem biti na oprezu i u strahu. Nitko se nije raspitivao ni za bombone, ni za patku, ni za trubicu. A moja znatiželja u svezi mehanizma ispadanja (ili stvaranja) žutih bombona u prozirnom celofanu izblijedjela je i ishlapjela. Više se nisam mogla sjetiti ni točnog okusa — limun, med, ili oboje? Vrlo stari bomboni (to sam već bila iskusila), najprije se slijepe i prožmu sa celofanom, a poslije se sve počne pretvarati u paučinu i prašinu.
   
Prašina i paučina, nažalost, nastaju i bez zaboravljenih bombona. Kauč je dežurao nisko nad parketom, ali u međuprostor se moglo doprijeti pomoću cijevi usisavača ili, kao u ovom slučaju, običnom četkom na dugom dršku. Mama je jednoga dana jednom takvom četkom ratovala protiv prljavštine. I gle — izašlo je djelo na vidjelo!
   
— Kako si to uradila? — pitala je dok se bijelo-plava hrpica, neznatno zapaučena, grčila nasred sobe.
   
Stajale smo svaka sa svoje strane toga smeća kao što se stoji oko lomače na kojoj će biti spaljena vještica. Od mame sam vidjela samo stopala, koja su zloslutno trupkala po parketu, no lako sam mogla zamisliti njeno lice, slično licu vještice koja je u priči pojela ovoga ili onoga. Samo što sve to nije bila priča, a onaj tko je osuđen da živ izgori, bila sam ja osobno.
   
Naravno, nisam spaljena, ali gorjeli su mi i obrazi i stražnjica. Prvo od muke, drugo od udaraca. Mama je preokrenula četku za prašinu i istukla me drškom po guzi. Okrutno, shvaćate i vi, ali sigurno ste već čuli da je u starim vremenima bilo mnogo više dopuštenih okrutnosti nego danas.

Lektira
   
Ni sama ne mogu odrediti jesam li postala pisac zahvaljujući dojmovima koje su donosili pravi doživljaji ili onima čiji su izvori bili u lektiri. A jednu od mojih prvih lektira, odmah nakon slikovnica i bajki, napisao je njemački književnik Erich Kästner. Čak sam, iako u školi nije bilo zapovjeđeno, pročitala nekoliko njegovih romana za djecu. Svi su mi se sviđali, no ovdje bih vam predložila da i sami pročitate knjigu "Pünktchen und Anton". Njemačka imena u prijevodu su preinačena pa se Anton na hrvatskome zove Tonček, a Pünktchen je Točkica.
   
Gospodina pisca o njima ne možemo ništa pitati, jer je i sam ostao u vremenima prije sadašnjega. No mislim da je u knjizi sve tako lijepo pojasnio pa nam dodatna tumačenja ni ne trebaju.

Neobičan postupak
   
Priča o Tončeku i Točkici je uzbudljiva, zabavna i nije, kao neke lektire, naporna za čitanje. Iako govori o starim vremenima, u njoj nema ni toliko grubosti koliko u mojoj priči o trubici. Svoju priču sam vam povjerila zbog piščevog razmišljanja (on to naziva razmatranjem) o laži. Planirala sam slagati i nije dobro ispalo. Zato sam često mozgala što bi bilo da sam postupila drugačije. Naravno, to ne mogu znati, ali tumačenje gospodina Kästnera značajno mi je pomoglo u sređivanju misli i donošenju vlastitoga zaključka.
   
Osim ovoga, razmatranja ima još 15 — o dužnosti, o ponosu itd. Ni jedno, kao što ćete se i sami uvjeriti, nije dosadno i zapetljano.
   
Razmatranje o prijateljstvu, primjerice, započinje ovako: "Vjerovali vi meni ili ne, ja zavidim Točkici. Ne pruža se često takva prilika, gdje možeš pomoći prijatelju. A kako rijetko može čovjek da učini prijateljsku uslugu a da to nitko ne sazna!"
   
A u razmatranju o gadovima, pisac kaže: "Klepetalo je gad. Gadova ima već i medu djecom. To je osobito žalosno. Ima cijeli niz znakova, po kojima se pozna gad."
   
Dakle, gospodin Erich nakon svakoga poglavlja čini nešto neobično i vrlo uspješno. Govori o likovima i događajima kao da ih nije sam smislio, nego kao da, skupa s nama, o tome čita.

Još jedan citat namjesto slatkiša za kraj
   
"Šesnaesto razmatranje govori O SRETNOM SVRŠETKU
   
Time bi pripovijest svršila. A taj je završetak i sretan i pravedan. Svatko je došao onamo, gdje mu je mjesto, i mi možemo, vjerujući u budućnost, sva lica mirne duše prepustiti njihovoj sudbini. Zaručnik gospođice Krunice sjedi u tamnici. Ton-ček i njegova majka sjede u sreći, Točkica sjedi kraj svojega Tončeka, a gospođica Krunica je nasjela. Svatko je našao svoje sjedište. Sudbina je svoje odmjerila.
   
Odatle biste vi možda zaključili da se pravda i u životu vrši ovako kao u ovoj knjizi! To bi bila svakako velika zabluda! Tako bi moralo biti, i svi razumni ljudi nastoje da bude tako. No tako to nije."

Nema komentara :

Objavi komentar