Igor Petrić | Mahnitost

Sve kao i obično
počinje zrcalnim odrazom
u polumračnom prostoru
kojeg okružuje skrivena voda
koja kroz zidove teče
i prodire pod pritiskom
kad pusti je netko
do uskog otvora
koji zove,
izgovara, njegovo ime.
Čuješ li vibracije?

Neka sila strana

obuzima snažno i sve,

sve nekako

nevažno postaje.

Oko njega siluete,

ljude više ne prepoznaje.

Panično

skriva ruke

da ih ne vide

njihove oči crvene,

ukrasti mu ih

žele.

Ništa više ne razumije:

gdje stvarnost počinje,

skriva li se uopće,

tko dolazi

i o njemu misli najgore.

Maknite ih sve,

što dalje

maknite, maknite …

Sve nekako čudno, a opet

isto je,

složeno poput mozaika

od tisuću fragmenata

izobličenih slika nestvarnog postojanja.

Zastrašujuća  tišina

uvlači se pod kožu, vrišti od bola,

ludila …

Glad obuzima snažno,

lomi kost po kost,

čupa kosu, nokte iz korijena,

krvavim zubima kida vlastitu kožu,

meso proždire uz urlike bijesa i panike.

Kako preživjeti?

Kome se obratiti?

Nitko ionako ništa ne razumije,

ne shvaća i ne vidi

njegovu bol.

Zato ga ostavite,

maknite se svi

još danas,

pustite …

Pustite ga

umrijeti,

želi se odmoriti

od ovog svijeta,

u zaborav vječne tame

pobjeći.

…