utorak, 28. svibnja 2019.

Igor Petrić | Mahnitost


Sve kao i obično
počinje zrcalnim odrazom
u polumračnom prostoru
kojeg okružuje skrivena voda
koja kroz zidove teče
i prodire pod pritiskom
kad pusti je netko
do uskog otvora
koji zove,
izgovara, njegovo ime.
Čuješ li vibracije?
Neka sila strana
obuzima snažno i sve,
sve nekako
nevažno postaje.
Oko njega siluete,
ljude više ne prepoznaje.
Panično
skriva ruke
da ih ne vide
njihove oči crvene,
ukrasti mu ih
žele.
Ništa više ne razumije:
gdje stvarnost počinje,
skriva li se uopće,
tko dolazi
i o njemu misli najgore.
Maknite ih sve,
što dalje
maknite, maknite …
Sve nekako čudno, a opet
isto je,
složeno poput mozaika
od tisuću fragmenata
izobličenih slika nestvarnog postojanja.
Zastrašujuća  tišina
uvlači se pod kožu, vrišti od bola,
ludila …
Glad obuzima snažno,
lomi kost po kost,
čupa kosu, nokte iz korijena,
krvavim zubima kida vlastitu kožu,
meso proždire uz urlike bijesa i panike.
Kako preživjeti?
Kome se obratiti?
Nitko ionako ništa ne razumije,
ne shvaća i ne vidi
njegovu bol.
Zato ga ostavite,
maknite se svi
još danas,
pustite …
Pustite ga
umrijeti,
želi se odmoriti
od ovog svijeta,
u zaborav vječne tame
pobjeći.

Nema komentara :

Objavi komentar