PRIJE DVIJE GODINE
Otprilike prije dvije godine, da, lijevala je jaka kiša, poput one sinoćnje. Sijevalo je uz pomalo zastrašujuću, jaku grmljavinu sa svih strana horizonta.
Unatoč nevremenu izašla sam u starom kućnom mantilu boje devine dlake na balkon zapaliti cigaretu. Tu i tamo bi me u lice pogodile zalutale kišne kapi, nalik suzama koje su mi se već duže vrijeme svakodnevno nekontrolirano slijevale niz obraze.
Cigareta je odavno izgorjela između prstiju, a ja sam i dalje stajala već polumokra na svom balkonu izgubljenim pogledom prateći crno nebo. Osjetila sam kako mi se vlaga uvlači ispod mantila koji je još uvijek mirisao na bolnicu.
Nekoliko mjeseci ranije saznala sam da sam ozbiljno bolesna i da ću morati na operaciju i ostala šokirana dijagnozom, koju nikako nisam mogla pojmiti, a kamoli prihvatiti. Nakon svega što sam prošla u ne previše lakom životu, baš kad sam imala puno planova i želja, došla je bolest. Odjednom je moj život stao, izgubivši sve boje. Nestale su one male sitne radosti i sve se pretvorilo u neprohodno sivilo.
Zapala sam u stanje nepodnošljivosti vlastitog postojanja. Više nisam bila ona stara ja, često izvan okvira i dovoljno luda da iskušam nove izazove.
Nakon dugog i mučnog uvjeravanja doktora, rodbine i bliskih prijatelja da to učinim, na kraju sam, njima na volju, pristala na operaciju, iako sam slutila da više nikada ništa neće biti kao prije.
Operacija je prošla odlično, ali oporavak se produžio - nekoliko tjedana strogog mirovanja, bol u trbuhu uz svaki pokret, zabrana dužeg sjedenja, promjena prehrane i uzimanje lijekova za jačanje imuniteta. Sve to bilo mi je novo i strano. Počela sam osjećati kako mi mišići od dugog ležanja počinju atrofirati, a depresija se ozbiljno širila mozgom poput neizlječive kuge, koja bi svaki put eksplodirala uz nečije dobronamjerne želje za brzim oporavkom.
Iz džepa smrdljivog mantila, već potpuno omotana vlagom koja se neumorno širila s kišom i jakim vjetrom, izvukla sam još jednu cigaretu, iako su mi liječnici preporučili da prestanem pušiti. Povukavši prvi dim osjetila sam bol u donjem dijelu trbušne šupljine. „Sranje…“ zaključila sam poluglasno. „Ovo ne miriše na dobro“, razmišljala sam dalje. „Svi koji me tješe besramno lažu, a ja se i dalje osjećam izmučeno, ogorčeno i prevareno.“ Nemoj, ovo, nemoj ono, bilo bi možda dobro da probaš ove vitamine… sve sama beskorisna sranja! Povukla sam zadnji dim i u kišnicom napunjenoj pepeljari zagasila cigaretu. Osjetila sam slabinu tijela i uma, nebo je poprimilo još tamniju boju, a ja sam žudila za krevetom - jedinim mjestom u kojemu sam se osječala zaštićenom sanjajući izgubljene snove.
Napokon sam ušla u stan. Dok sam zatvarala balkonska vrata, bijesno sam viknula prema novom naletu jakog južnog vjetra: “Jebeš takav život, ubit ću se kad tad! Što prije, to bolje!“ brišući kišne kapi pomiješane sa suzama na blijedom i upalom licu.
SINOĆ
Nakon jučerašnjeg sunčanog dana, kojeg sam ugodno provela sa svojom ljubavi, počela je lijevati jaka kiša, podsjećajući me na prošlo vrijeme i vrativši me unazad dvije godine. Sjetila sam se kako sam toga kišnog dana bespomoćno i bezvoljno pušila na balkonu, obučena u stari mantil boje devine dlake, lišena svake nade u novu budućnost, ogorčena do srži, iscrpljena od bolesti u namjeri da skončam svu patnju i bol koja se nakupila u meni. Čak sam bila smislila način kako izvesti naum, ali pred sam čin probudio se iznenada zadnji slabašni tračak nade sakriven negdje u dubinama moje nutrine, za koji nisam znala da uopće još postoji.
Sijevalo i padalo je kao iz kabla taj dan, sjećam se kao da je bilo jučer. Promrzla i mokra legla sam u krevet i u sekundi zapala u duboki san. Ne znam koliko dugo sam spavala, mora da je prošlo puno vremena, jer je soba bila ispunjena mrakom kada sam otvorila od plača natečene oči.
Osjetila sam kričanje želuca uz nepodnošljivu glad, otišla do kupaonice i skinula još uvijek vlažni, kućni ogrtač, ušla u kadu i pustila topli mlaz vode, kojem sam se prepustila kao što se žena željna ljubavi prepušta voljenom muškarcu. Zatim sam obukla čistu odjeću, osušila kosu, smotala ogrtač i bacila ga u kantu za smeće.
Skuhala sam čaj i pojela sve što je ostalo od jučerašnjeg ručka, kojeg nisam ni taknula. Nakon dugo vremena osjetila sam već davno zaboravljenu ugodu i počela sluškivati zvukove koji su odzvanjali stubištem, žamor s ulice i kišne kapi dok uporno lupkaju po prozoru.
Dugo u noć sam sjedila i razmišljala, da bih na kraju odlučila da se ipak neću predati, pa kud stigla, stigla.
Idući tjedan ponovo sam krenula na posao, iako još uvijek slaba i nemoćna. Polako sam se opet učila radovati malim, sitnim stvarima, prijateljskim osmijesima, šetnji uz more i svojoj samoći, koju sam, nakon svega, prihvatila kao nešto neminovno. Vrijeme je prolazilo, nekako sam uspijevala preživljavati dan za danom, bez posebnih planova,.
Na kraju sam odlučila udomiti mačku, ali kako je život nepredvidljiva zvijerka svoju odluku ipak nisam uspjela realizirati. U međuvremenu se dogodilo nešto o čemu ni u snu više nisam razmišljala.
U moj je život ušla nova osoba. Sasvim iznenada i sasvim neočekivano. Muškarac.
Muškarac o kakvom sam mogla samo sanjati. Iako sam bila uplašena i nespremna za vezu, nakon nekog vremena ipak nisam mogla više odoljeti njegovoj unutarnoj ljepoti, nježnosti i dobroti, njegovim dodirima, poljupcima, našim zajedničkim temama i druženjima.
Zaljubila sam se.
Vrijeme je prolazilo, a kako smo živjeli u različitim gradovima, trebalo je donijeti odluku što i kako ćemo dalje, jer putovanja su postajala sve napornija, a odsutnost je rađala nepodnošljivo nedostajanje.
Odlučila sam otići iz svoga grada, ostaviti sve i započeti novi zajednički život s njim. Volimo i poštujemo se, što je najvažnije.
Uživam u svakom trenutku provedenim s njim. Lijepo mi je. Zaista.
Da sam prije dvije godine odustala od života, propustila bi ono najljepše što mi se moglo dogoditi, sasvim iznenada i neočekivano. Pa i da se kojim slučajem naša veza prekine, neću žaliti za izgubljenim. Sve što prolazimo i što ćemo proći zajedno, ostat će u meni zauvijek, jer ono što je lijepo ne zaboravlja se lako.
Nakon svih životnih kiša i oluja, uspjela sam uhvatiti sunce.
Sretna sam. Napokon.
Otprilike prije dvije godine, da, lijevala je jaka kiša, poput one sinoćnje. Sijevalo je uz pomalo zastrašujuću, jaku grmljavinu sa svih strana horizonta.
Unatoč nevremenu izašla sam u starom kućnom mantilu boje devine dlake na balkon zapaliti cigaretu. Tu i tamo bi me u lice pogodile zalutale kišne kapi, nalik suzama koje su mi se već duže vrijeme svakodnevno nekontrolirano slijevale niz obraze.
Cigareta je odavno izgorjela između prstiju, a ja sam i dalje stajala već polumokra na svom balkonu izgubljenim pogledom prateći crno nebo. Osjetila sam kako mi se vlaga uvlači ispod mantila koji je još uvijek mirisao na bolnicu.
Nekoliko mjeseci ranije saznala sam da sam ozbiljno bolesna i da ću morati na operaciju i ostala šokirana dijagnozom, koju nikako nisam mogla pojmiti, a kamoli prihvatiti. Nakon svega što sam prošla u ne previše lakom životu, baš kad sam imala puno planova i želja, došla je bolest. Odjednom je moj život stao, izgubivši sve boje. Nestale su one male sitne radosti i sve se pretvorilo u neprohodno sivilo.
Zapala sam u stanje nepodnošljivosti vlastitog postojanja. Više nisam bila ona stara ja, često izvan okvira i dovoljno luda da iskušam nove izazove.
Nakon dugog i mučnog uvjeravanja doktora, rodbine i bliskih prijatelja da to učinim, na kraju sam, njima na volju, pristala na operaciju, iako sam slutila da više nikada ništa neće biti kao prije.
Operacija je prošla odlično, ali oporavak se produžio - nekoliko tjedana strogog mirovanja, bol u trbuhu uz svaki pokret, zabrana dužeg sjedenja, promjena prehrane i uzimanje lijekova za jačanje imuniteta. Sve to bilo mi je novo i strano. Počela sam osjećati kako mi mišići od dugog ležanja počinju atrofirati, a depresija se ozbiljno širila mozgom poput neizlječive kuge, koja bi svaki put eksplodirala uz nečije dobronamjerne želje za brzim oporavkom.
Iz džepa smrdljivog mantila, već potpuno omotana vlagom koja se neumorno širila s kišom i jakim vjetrom, izvukla sam još jednu cigaretu, iako su mi liječnici preporučili da prestanem pušiti. Povukavši prvi dim osjetila sam bol u donjem dijelu trbušne šupljine. „Sranje…“ zaključila sam poluglasno. „Ovo ne miriše na dobro“, razmišljala sam dalje. „Svi koji me tješe besramno lažu, a ja se i dalje osjećam izmučeno, ogorčeno i prevareno.“ Nemoj, ovo, nemoj ono, bilo bi možda dobro da probaš ove vitamine… sve sama beskorisna sranja! Povukla sam zadnji dim i u kišnicom napunjenoj pepeljari zagasila cigaretu. Osjetila sam slabinu tijela i uma, nebo je poprimilo još tamniju boju, a ja sam žudila za krevetom - jedinim mjestom u kojemu sam se osječala zaštićenom sanjajući izgubljene snove.
Napokon sam ušla u stan. Dok sam zatvarala balkonska vrata, bijesno sam viknula prema novom naletu jakog južnog vjetra: “Jebeš takav život, ubit ću se kad tad! Što prije, to bolje!“ brišući kišne kapi pomiješane sa suzama na blijedom i upalom licu.
SINOĆ
Nakon jučerašnjeg sunčanog dana, kojeg sam ugodno provela sa svojom ljubavi, počela je lijevati jaka kiša, podsjećajući me na prošlo vrijeme i vrativši me unazad dvije godine. Sjetila sam se kako sam toga kišnog dana bespomoćno i bezvoljno pušila na balkonu, obučena u stari mantil boje devine dlake, lišena svake nade u novu budućnost, ogorčena do srži, iscrpljena od bolesti u namjeri da skončam svu patnju i bol koja se nakupila u meni. Čak sam bila smislila način kako izvesti naum, ali pred sam čin probudio se iznenada zadnji slabašni tračak nade sakriven negdje u dubinama moje nutrine, za koji nisam znala da uopće još postoji.
Sijevalo i padalo je kao iz kabla taj dan, sjećam se kao da je bilo jučer. Promrzla i mokra legla sam u krevet i u sekundi zapala u duboki san. Ne znam koliko dugo sam spavala, mora da je prošlo puno vremena, jer je soba bila ispunjena mrakom kada sam otvorila od plača natečene oči.
Osjetila sam kričanje želuca uz nepodnošljivu glad, otišla do kupaonice i skinula još uvijek vlažni, kućni ogrtač, ušla u kadu i pustila topli mlaz vode, kojem sam se prepustila kao što se žena željna ljubavi prepušta voljenom muškarcu. Zatim sam obukla čistu odjeću, osušila kosu, smotala ogrtač i bacila ga u kantu za smeće.
Skuhala sam čaj i pojela sve što je ostalo od jučerašnjeg ručka, kojeg nisam ni taknula. Nakon dugo vremena osjetila sam već davno zaboravljenu ugodu i počela sluškivati zvukove koji su odzvanjali stubištem, žamor s ulice i kišne kapi dok uporno lupkaju po prozoru.
Dugo u noć sam sjedila i razmišljala, da bih na kraju odlučila da se ipak neću predati, pa kud stigla, stigla.
Idući tjedan ponovo sam krenula na posao, iako još uvijek slaba i nemoćna. Polako sam se opet učila radovati malim, sitnim stvarima, prijateljskim osmijesima, šetnji uz more i svojoj samoći, koju sam, nakon svega, prihvatila kao nešto neminovno. Vrijeme je prolazilo, nekako sam uspijevala preživljavati dan za danom, bez posebnih planova,.
Na kraju sam odlučila udomiti mačku, ali kako je život nepredvidljiva zvijerka svoju odluku ipak nisam uspjela realizirati. U međuvremenu se dogodilo nešto o čemu ni u snu više nisam razmišljala.
U moj je život ušla nova osoba. Sasvim iznenada i sasvim neočekivano. Muškarac.
Muškarac o kakvom sam mogla samo sanjati. Iako sam bila uplašena i nespremna za vezu, nakon nekog vremena ipak nisam mogla više odoljeti njegovoj unutarnoj ljepoti, nježnosti i dobroti, njegovim dodirima, poljupcima, našim zajedničkim temama i druženjima.
Zaljubila sam se.
Vrijeme je prolazilo, a kako smo živjeli u različitim gradovima, trebalo je donijeti odluku što i kako ćemo dalje, jer putovanja su postajala sve napornija, a odsutnost je rađala nepodnošljivo nedostajanje.
Odlučila sam otići iz svoga grada, ostaviti sve i započeti novi zajednički život s njim. Volimo i poštujemo se, što je najvažnije.
Uživam u svakom trenutku provedenim s njim. Lijepo mi je. Zaista.
Da sam prije dvije godine odustala od života, propustila bi ono najljepše što mi se moglo dogoditi, sasvim iznenada i neočekivano. Pa i da se kojim slučajem naša veza prekine, neću žaliti za izgubljenim. Sve što prolazimo i što ćemo proći zajedno, ostat će u meni zauvijek, jer ono što je lijepo ne zaboravlja se lako.
Nakon svih životnih kiša i oluja, uspjela sam uhvatiti sunce.
Sretna sam. Napokon.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.