Miljenka Koštro | Pjesništvo Marine Alerić Bebić

Susret s pjesništvom uvijek je izazov, a izazov traži odgovor. 

Susret s pjesništvom uvijek je izazov, a izazov traži odgovor. Nađoh se pred jednim takvim, zapravo pred tri stihozbirke Marine Alerić Bebić. Između ostalog Marina gleda i iz kuta sestre, hoću reći piše i kao sestra poginulog hrvatskog branitelja, dragovoljca, i iz  tog gorkog iskustva gubitka voljenog brata, rađaju se snažni stihovi koji čitatelja ostavljaju bez daha.

Marina za sebe kaže da je pjesnikinja ljubavi – ljubavi o kakvoj Isus govori, ljubavi koja je od svega važnija, pa čak i od zdravlja. Jer, da nije tako, ne bi naš Gospodin Isus Krist išao na križ za nas nego bi čuvao zdravlje i glavu, niti bi naši dragovoljci i branitelji išli odbijat velikosrpsku agresiju nego bi čuvali zdravlje i glavu, kaže ona.

Gubitak brata, drinovčanina Ivana Alerića, u vihoru ratnih zbivanja i njegove snažne želje za obranom doma i domovine, nisu u njoj utrnuli vjeru, ljubav i želju za pisanjem, nego su je pojačali, što se osjeti čitajući njezine stihove. Nadam se da Ivanovo kulturno, domoljubno i političko zalaganje, te njegova svestranost, neće bit zaboravljeni i neistraženi. Pjesnikinja Marina, kako već rekoh, za sada je autorica tri vrlo vrijedne zbirke poezije.
Njezina prva zbirka poezije nosi naslov Bijeli pelin, gdje autorica kroz pet ciklusa sveobuhvatno pjeva bogoljublje i domoljublje. I kad je ranjena i sama, uz nju je Bog i u nekim stihovima kao da vodi dijalog s Njim. Tako iz njezinih čvrstih stavova niču pjesmotvori kao duhovna djelatnost gdje se sjedinjuju duhovnost s materijom, a plodovi toga su duboko misaoni stihovi, puni simbolike.

U pjesmi Glas hrvatske žrtve,  gdje ona kao glas stoljetne hrvatske žrtve, između ostalog kaže:

ja sam glas hrvatske žrtve
mene se vele puta ubijalo
u progonstvo slalo
ušutjet me se htjelo
ali ja sam se opet rađao
ja sam izvor
ja sam vrelo
ja ne ću prestat
i nema toga što bi nju
što bi moju ljubav iz mene izgnalo

a napadalo me se i o mome trošku
i u vremena razna a po sličnom predlošku
bio sam i na svome stjeran
ali njoj vjeran ali svoj
bio sam žena užasnuta
i dijete njeno sablažnjeno
i kostur nemoćnika kraj puta
muž što se nikad nije vratio
i starež u kući raščinjenoj
i oduzeti mir
branitelj okovan
i to sam bio
razoružan mušketir
svezan zaključan dokopan
bio sam bijen i po glavi
i znao sam ja i moj Bog
kako je biti krivi krivac a u rukama onog pravog

….

Pjesnikinja Marina Alerić Bebić ovozemaljskim stazama nosi svoj križ, suočava se s bratovom smrću, odlaskom i ranjavanjem muža i iz te duboke boli rađaju se stihovi u kojima ona ponekad  piše u muškom rodu i kao da govori muškim glasom i u bratovo ime.  U nekom trenutku zatvara se u se, te u pjesmi pod naslovom Ja često kitim alku na tvom grobu kaže:

….

Sve sam prozore na sebi zazidala
I vrata vanjska sva
Od one jezive zore
Kad su tvoje tijelo ko predmet ko stvar
U kuću unijeli na rukama
I zašutjela sam šutjela, šutjela sve gore

….


Autorica se služi slobodnim stihom, ali ne bježi ni od  već davno standardiziranog stiha i rime kojima se služe mnogi hrvatski pjesnici. Iako su joj pjesme tematski teške, ipak  su dinamične i ritmične. Jezik kojim se služi pri pisanju je razumljiv i jasan.

U svojoj drugoj zbirci poezije pod naslovom Ptica na prozoru kroz pet poglavlja vodi nas hodnicima svojih poetskih nadahnuća u kojima promišlja o svom odnosu prema drugima i samoj sebi. Ta ptica na prozoru je, moguće ona, autorica, koja želi cvrkutati, pjevati i svoj cvrkut podijeliti s poetskim sladokuscima. Ali, njezine pjesme su kao ptice koje će iz zakopčane nutrine, podići krila i kroz prozore slobode duha  poletjeti prema plavom beskraju u svijet raznolikosti. U drugom poglavlju kroz rupicu na zavjesi zaviruje u djetinjstvo i ono što vidi zapisuje. Tako u pjesmi Jastuk nam je bila knjiga kaže:

Lovili smo gromovei i duge
I u lokvama na putu bosi gacali
Dok nam se koža ne smežura
Dubili lule od šiške hrastove
Nama je kamen bio igračka
Imali smo snove i nešto briga
Jastuk nam je bila knjiga
Puna avantura

Autorica dosta piše i u prvom licu jednine, ali povremeno i u muškom rodu, pa nam kroz stihove progovara o ljubavi, donosi i pejzažne slike, nitima riječi povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost, što će reći da se u ovoj drugoj zbirci ne drži previše domoljubnih i bogoljubnih tema nego se dotiče šire , mnogih drugih tematskih oblika. Djetinjstvo i mladenački zanos, kao i studentski dani, autorici  daju oduška i neke svjetlije trenutke života koje ona vješto pretače u poetske cjeline u koje sažima  životne intervale. U pjesmi  Umjetnost umjetnost  reći će kako umjetnost i život trebaju biti nešto više od duhanskog dima i druženja s anđelima.

Pjesnikinja Alerić Bebić, u svojoj trećoj zbirci poezije, koja je nagrađena na natječaju Fondacije za izdavaštvo u Sarajevu u 2018. godini, pod naslovom “VAE SOLI” latinska uzrečica koja aludira na biblijski tekst: ” Jao samome – kad padne nema ga tko podignuti”, postaje  pjesnički još zrelija i životno iskusnija, britkija, zanimljiva i pozitivno provokativna. Autorica nas vodi kroz 133 pjesničke slike, tematski i stilski različite. Pjesme su joj snažne u izričaju a stilski obogaćene i dotjerane. Sljedbenica je uobičajenih pjesničkih smjerova, ali s dodacima sebi svojstvenih stilskih i lirskih odsjaja. Pjesnikinja piše i o pjesnicima i njihovoj egzistenciji, jer oni slažu stihove i kada im je prazna zdjela, pa u pjesmi Pjesnici naši svagdašnji zapisa:

Netko je  ne znam tko rekao
Kada se nekome rodi pjesnik
Bog im mora još jedno dijete dati
Koje će pjesnika uzdržati

….

Njezine samoće ponekad joj dođu kao nagrade u kojima otkriva ljepotu pisanja, a poznato je da je pisanje samački posao.

U pjesmi Zanimljivo  na zanimljiv način  bavi se socijalnom tematikom, pa će reći:
Zanimljivo je da sirotinja nije dužna
Dužni su oni koji se vole
Modirati žderati i javno paradirati
Oni su dužni sirotinji
Na račun raspalih se modiraju
Na račun gladnih žderu
Bez muke natrpavaju ruke
Djecu svoju cjeluju
Ustima kojima Boga psuju

…

Kada piše o pjesnicima  reći će kako pjesnike ne ubijaju vina kako misle, nego ih opijaju kišne kapi. Pjesnikinja Alerić Bebić inspiraciju traži svuda oko sebe, u ovom nesavršenom svijetu i nađe je u vidljivom i opipljivom, ali i u duhovnom i emocionalnom, pjeva o životu I smrti.

U pjesmi Prerušeni Bog autorica opominje, a u pjesmi Smjena reći će  kako se priroda zatvara  ko šutljiva duša ispred zadaha zime. Smatra da njezine pjesme nisu za čitanje naglas i nisu ugodne za uši jer se više obraćaju duši. I tako se redaju stihovi i misli i dolazimo do pjesme Proljeće ili prepast u kojoj nailazimo na pejzažne motive kroz koje autorica čovjeku šalje poruku, kao u stihovima:

…

Slatki cvjetovi šume i trave
Ništa ne znače čovjeku bez glave
On se samo s brigama druži
I samo trnje vidi na ruži

…

Autorica se nikomu ne dodvorava nego u stihovima iznosi zdrav kritički stav o problemima u društvu i istinski promišlja o najbitnijemu u našemu prolaznom životu. Ona je svjesna kako i uspjeh uvijek nije uspjeh, te   uspjehu posvećuje pjesmu.  Izdvojit ću mali dio iz pjesme O uspjehu da ti pojem:

…

Nemoj tašto sjati
Možda je mudrost tek u povoju
I nagradu tek treba opravdati.

Autorica je svjesna koliko je pisanje odgovorna djelatnost i posjeduje osjećaj ogromne odgovornosti dok nam na vidjelo iznosi svoje poetske vizije svega vidljivog i onog još bitnijeg, duhovnog.

U pjesmi kratkog naslova Ne zapisa kako nama nisu krivi ni jarići ni popovi, nego naše rabote i naši mentalni sklopovi. Zbirku VAE SOLI završava tako da se obraća Bogu s mišlju kako će spaliti stihove ako ničim Bogu nije ugodila. Ona je sigurno svojim stihovima ugodila Bogu, a nas nagradila pruživši nam priliku da ovu treću njezinu knjigu i dvije predhodne, možemo imati u ruci i duboko mislima zaroniti u sadržaje koji će nas u svakom pogledu obogatiti. Jednostavno, Marininu poeziju treba s puno pozornosti čitati i isčitati. Svi smo mi, uz Božju pomoć, pozvani na izgradnju ljepšeg svijeta i podizanja svijesti o važnosti doma, domovine, obitelji i drugih neprolaznih vrijednosti o kojima autorica piše.