Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Snježane Babić Višnjić „Mali krapinski pračovjek Babu“

Piše: Mirjana Mrkela 

Mislila sam prvo

Kad nešto čujem ili vidim, odmah povezujem s onim što već znam. To je lanac razmišljanja, ili lanac maštanja. Kad sam pročitala naslov "Mali krapinski pračovjek Babu", misli su me odvele u jednu nedaleku spilju. Ondje je boravio pračovjek Šime. Nije baš sigurno da se za života tako zvao. Današnji ljudi su mu dali nadimak kako bi se znalo na koga misle. Kad ga ogovaraju ili kad se s njim prave važni — koliko je star, koliko je neoštećen itd. Naš Šime se naradio, mnogo puta noseći nešto teško na leđima. Nisam sigurna da mi je to osobito zanimljivo. Međutim, čula sam da je jeo školjke. Njima se otrovao i umro s jedva četrdesetak godina. Nije čitao Internet da sazna kako je to opasno, nije imao mobitel da zove doktora, a ni Hitne pomoći nije bilo. Ali znanstvenici ne tračare, nego zbrajaju nalaze. A njima je najzanimljivije nešto treće. Kad je umro, zasut je zemljom. To znači da se netko o njemu brinuo.

Dakle, Šime je imao obitelj. Snježanin Babu bio mu je nekakav rod. Ili su se makar poznavali. Našli se u lovu, ili na nekoj gozbi. A ja poznajem jednog Matu, koji mnogo zna o našem školjkoljupcu. Pitala sam ga je li Šime mogao sresti krapinskog pračovjeka. Nije, brzo mi je stigao odgovor. I to ne zbog prostorne, nego zbog vremenske udaljenosti. Šime je živio makar sto tisuća godina poslije.

Slabo slažem te tisuće, ali očito je da se moje kockice ne mogu uklopiti u isti puzzle. To, naravno, ne znači kako Babu nije sreo baš nikoga.

Mislila sam drugo

Čim se pročita naslov, svašta se još može pomisliti. Riječi "krapinski pračovjek" sjetile su me na krapinskog djedicu Kajbumščaka. Taj lik je bio okrutan, neodgojen i nedruštven. Jedan dio vremena trošio je da bi pribavio ono što mu je najpotrebnije za opstanak. Preostalo vrijeme trošio je braneći od neprijatelja to malo što ima.

Njegov život opisao je književnik Vladimir Nazor. Šetao se po brežuljcima oko Krapine i sve to mu palo na pamet.

Prema tome, Snježanin mali ne može biti nitko drugi, nego Kajbumščakov unuk, s ne znam koliko "pra-pra" na početku srodstva. Djedovi su stari, unuci mali, divljaci su divljaci — ovoga puta mi se sve uklopilo. Uzmem mobitel i zovnem Snježanu da to provjerim. Pristojna sam, najprije pitam kako je. Zatim na čemu radi. Čak i ako nisu dobro, pisci rade na svojim djelima. Kad sam sve to saznala, došao je red na pitanja o Babuu. Snježana me je, moram priznati, izgrdila pristojno, ali bez uvoda.

— Kako možeš znati što piše u knjizi prije nego što si je pročitala? — pitala je — I zašto misliš da je potomak ostao isti kao i djed?

Pa da, vjerojatno je napredovao. Morala sam joj to priznati. Svoju brzopletost, da ne kažem glupost u zaključivanju, priznala sam samo sebi. Ipak nisam odustala, nego sam rekla:

— Ali brežuljci, šetala si se po krapinskim brežuljcima, zar ne?

— Ponekad jesam, no to nije utjecalo na glavni dio priče. — Snježana me je opet razočarala — Nije važno gdje sam bila, nego što sam mislila. Razmišljala sam o onima koji su drugačiji, različiti od većine. I odlučila sam opisati djeci nekog baš-baš različitog, kako bi to što lakše prepoznali. Naravno, ako pročitaju knjigu.

Mislila sam treće

Tada sam shvatila ono što mi je prije promaklo. Zapravo je različitost vidljiva već iz naslova. Babu je mnogo drugačiji od Šime i mnogo mnogo drugačiji od nas. Ali pišući o njemu Snježana nije mislila ni na prostornu, ni na vremensku različitost. Babu se razlikovao od ljudi s kojima je živio.

Različiti, osobiti, oni su koji donose promjene. Različit pronalazak čini znanstvenika važnim. Različito djelo čini umjetnika zanimljivim. I ja nastojim biti različita. Samo što različitima, drugačijima, nije uvijek lako. To opet znam iz svoga iskustva. Rugaju mi se, čude mi se, ili me samo zaobilaze, jer me ne shvaćaju.

Poželjela sam što prije saznati kako je bilo malome Babuu. Tko ga je grdio, tko ga je poticao? Je li postao isti kao većina ljudi oko njega, ili je ustrajao na svojoj različitosti? Voljela bih da jest, bilo bi lijepo da jest. To bi i mene samu moglo ohrabriti.

Mislila sam četvrto

Ne, neću opet pitati Snježanu. Ustrajat ću u čitanju, odlučila sam. Dok sam čitala, ustrajnost mi je donosila sve veći užitak. Zato ni vama neću otkriti što se sve osobito dogodilo osobitome dječaku. Prionite na čitanje pa ćete i vi uživati.

   

Spomenut ću samo da mi se jako sviđa Babuov način razmišljanja o prirodi. To je u ovome romanu sporedno, ali tako prekrasno drugačije!

Primjerice, Babu misli da ga je jednom vrba spasila od utapanja. "Prišao joj se zahvaliti. Raširila je svoje spuštene grane pred njim kao zastor i propustila ga do svojeg debla. Babu joj se nasmiješio i zagrlio je."