Uljez
Piše: Jelena Miškić
Često se sjetim svog profesora hrvatskog jezika i književnosti iz srednje škole. Danas, iz ovog kuta gledanja, kada sam i sama majka mladice u formativnom dijelu života, obzirom na njezinu apsolutnu nezainetersiranost za išta, ispravak za ovo - išta -, "išta" što bi meni kao majci bilo prihvatljivo (budimo iskreni i korektni), mogu se samo najiskrenije nadati kako će se u njezinom daljnjem školovanju pojaviti profesorica ili profesor iz bilo kojeg područja ljudskog djelovanja i znanja koji će u njoj potaknuti lavinu motivacije prema istom kako je prema meni u tom istom razdoblju uklijao profesor Despot. Čovjek je bio pravi pedagog, pomaknut iz osi taman toliko koliko treba, svestran, duhovit, širokih vidika, totalno strog i nepopustljiv, ali pravedan. Bili smo prvi razred, negdje oko polovice polugodišta kada je iz čista mira, bez obzira na zadani kurikulum, mislim da su nas tada pilili Ilijadom i Odisejom, jednostavno rekao kako nam mora pročitati jednu pjesmu. Bila je to Rilkeova "Pantera" u prijevodu profesora Stamaća.
Ja sam bila paralizirana.
"Sred promicanja šipaka joj pogleda.."
Sve ostalo je povijest. Dan danas me proganja taj Rilke pa mu se rado vraćam u policama knjiga s dubokim poštovanjem i zahvalom jer toliko ljepote u iščitanim stranicama i proživljenim svjetovima i emocijama možda nikada ne bih bila otkrila ili nabasala (mada postoji određena statistička vjerojatnost) da nije bilo toliko važne osobe u mom školovanju. Dakle taj isti profesor je nekom drugom prilikom citirao Hamingwaya i kako niti jedan čovjek nije otok.
Zadnje vrijeme me pak proganja taj citat. Nikako se složiti i usaglasiti s tim. Otoci su ok.
Ma totalno ok. Tu i tamo netko izbaci vodu i hranu i nastavi dalje. Otok nije ništa posebno, nikakva turistička atrakcija nije zaživjela, nema zanimljive vegetacije, ne daj Bože da te mrak uhvati tamo, nema infrastrukture, nitko ne dolazi, nitko ne prolazi, pošta ne stiže, ništa ne možeš kupiti niti prodati, totalna pustoš. Odaje se dojam apsolutne negostoljubivosti.
Ono što ja znam da je to skroz ok.
Ono što ja znam da nema zvjezadnijeg neba s tog otoka, tu je tišina koja odmori najmrtvije duše, vjetar koji razbistri i najnagomilanije misli, svanuće koje razvlači osmjeh i sumrak spokoja i san pravednika.
Ono što također znam da uljez nikada ne spava. Kruži. Promatra. To profesor nikada posebno nije tumačio, ali mi je pročitao Panteru.
Zato sam ja uvijek u prednosti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.