Larisa Janičev - Stojanović | Ptica, a ne čovjek

       
Bilo je prekrasno, toplo, rano ljetno jutro.
Sjedio sam u autu i razmišljao o ljepoti prizora koji me čeka
i s nestrpljenjem skupljao poglede s njenih prozora,
ne bi li se ona na jednom od njih pojavila.
Otpuhivao sam, tko zna koje po redu, kolutove dima
i nervozno palio cigaretu, jednu za drugom.
Čekao sam poprilično.
Odjednom, ona! Ali, okrenula se licem prema nekome,
a ja nisam imao priliku i zadovoljstvo vidjeti ju kako sam htio.
Hihotala se i mazno privijala svoje tijelo uz snažno tijelo muškarca
koji joj je ljubio, prvo kosu, a zatim vrat i lice.
Ruke je obavijao oko njenog sitnog, skladnog tijela
i grlio je kratko, ali strastveno.
Sanjalački sam gledao i uzdisao:
- Eh, da sam ja sad na njegovom mjestu!
Volio sam je godinama, a ona to nikada nije saznala.
U sjaju mojih očiju zrcalila se uvijek i jedino - samo ona.
Slatka i mala poput Venere,
duge, guste, loknaste, crne kose,
glasa zvonkog poput vječne pjesme.
Nikada nisam prestajao misliti na nju.
Razmišljao sam - bio bih zahvalan Bogu da sam ptica, a ne čovjek.
Tada bih potražio dom na njenom balkonu,
tamo savio toplo gnijezdo,
svakodnevno slijetao cvrkutom na njen dlan
i ljubio joj rumeno lice.
A ona bi me voljela i nježno mi tepala – sanjario sam.
- O, da, voljela bi me i brinula bi se o meni.
To bih vidio u bljesku njena dva sjajna bisera.
I gledala bi me čeznutljivo, nježno pa makar kao pticu.
U sjaju njenih očiju, vidio bih ono nešto. Bio bih spokojan.
- Eh, da sam ptica, a ne čovjek!