ponedjeljak, 11. ožujka 2019.

Ela Sommer | Tjelesnost i identitet


Povijesno gledano, srž je ljudskoga identiteta pod utjecajem platonovsko-kršćanske i kartezijanske nauke u Zapadnoj tradiciji počivala na binarnoj opreci duh-tijelo. Grešno, manjkavo i smrtno tijelo kršćanske tradicije još je od srednjeg vijeka hijerarhijski nadvladao duh. Tradicija potiskivanja tijela prevladana je razvojem kognitivnih teorija.U 20. stoljeću francuski je fenomenologijski filozof Maurice Ponty kao protutežu kartezijanske nauke utemeljio stav 'čovjek jest tijelo' kojega je karakterizirala ideja tijela kao jednoga od prvih temelja identiteta. Promatrajući tijelo kao aktivno sredstvo, a ne kao objekt, Ponty je ukazivao na interakciju tijela i njegove okoline. Giddensova sintagma 'tijelo kao projekt' definirala je tijelo kao vezu identiteta i vanjskoga tjelesnog sebstva. Dvadeseto je stoljeće postalo okupirano tjelesnošću, a tijelo je postalo višedimenzionalan pojam, pojam identitetne, kulturne i političke dimenzije. Postmoderna je kultura u književnosti otkrila pitanja o identitetu. Jedna od glavnih tematskih preokupacija književnosti 80-ih godina odnos je prema tijelu. Ženko pismo, kao pismo razlike težili ocrtavanju onih specifičnosti ženstva, onih posebnosti koje čine jasnu distinkciju između žene i muškarca. Tijelo, kao najvidljivija, zasigurno i najstalnija razlika među spolovima uporište je organičke ili biološke kritike, zasnovane na jednom od četiriju modela različitosti, na kojemu, prema Elaine Showalter počiva teorija ženskoga pisma. Mogli bismo reći da je tekst obilježen tijelom, anatomija je tekstualnost. Ako tijelo promatramo kao identitet, rasprostire se čitav niz pojmova koji su uz njega vezani.  Uz dodir, privlačnost, autodestrukciju, silovanje i bolest, pojmove Andree Zlatar, možemo nadodati i tijelo u majčinstvu, seksualnost i izgled tijela koje definira identitet.

Književni se opus Slavenke Drakulić sastoji od različitih tematizacija ženskoga tijela, bilo da prikazuje bolesno tijelo (Hologrami), žrtve silovanja (Kao da me nema), erotski kanibalizam (Božanska glad) ili tijelo kao autobiografiju. U svojim proznim i esejističkim tekstovima ona prikazuje moduse konstrukcije tjelesnosti kroz koje se kodira intimno jastvo. Prikazujući žensko tijelo provodi feminističke linije u tematiziranju intime, autobiografskim ispovijestima o tijelu, problematiziranju odnosa tijela prema tijelima drugih, pripovijedanju iz ženske perspektive ili prikazivanju specifičnih ženskih iskustava. Bolesnoga se tijela dotiče i Irena Vrkljan u autobiografskoj prozi Svila, škare, u vidu oca koji boluje od leukemije i sestre Vere koja pati od kroničnih bolesti pluća. Bolest, također leukemiju tematizira i Olja Savičević Ivančević u zbirci Nasmijati psa. Još jedan od modusa konstrukcije tjelesnosti i identiteta svakako je i majčinstvo, tema opisana preko samoga čina rađanja, pobačaja te odnosa majke i djeteta. Uz bolest tijela, Vrkljan opisuje i majčine tajne pobačaje. Zofka Kveder tematizira drugu stranu majčinstva, onu kada djeca postaju teret i napor. U Misteriju žene, žena rađanjem djece ostaje bez jednog djela sebe. Motiv tijela kao autobiografije također se može primijetiti kod Zofke Kveder u opisima stare, pogrbljene i bolesne žene koja promatra svoju sijedu kosu, naborano lice, uvele usne, slabašna koljena i bezube čeljusti. Sličan motiv starenja i starosti obrađuje i Dubravka Ugrešić u romanu Baba Jaga je snijela jaje, kada starenje tijela s popratnim bolestima koje utječu na pamćenje, postaje uzrok gubljenja vlastitoga identiteta protagonističine majke. Tjelesna ljepota, kao glavni adut i stalni oslonac žene čiji identitet čini isključivo i upravo ta ljepota prikazan je u liku majke Irene Vrkljan, koja nikada nije imala nikakvih talenata, pa ju je samo izgled provlačio kroz život. Djevičanstvo tijela kao nedodirljivu žensku zagonetku tematizira muslimanska pučka priča koju je opisala Verka Škura Ilijić. Primjer tijela kao doslovnog kreatora identiteta pronalazimo kod Ivane Brlić Mažuranić. U Šumi Striborovoj, uzimajući ženski lik, guja postaje snaha. Iz životinje, ona tijelom mijenja identitet u ženu i ulazi u obitelj. Oblik tijela, kao uzrok postojanja i kreiranja određenoga tipa identiteta i karaktera možemo pronaći u liku Štefice Cvek. Njezina nesreća, nesigurnost i povučenost proizlaze, jednim dijelom iz izgleda njezina tijela, točnije debljine. Gola i naga tijela, žene koje ponosno pokazuju svoja tijela upravo zato što su ona direktni pokazatelj ženskoga roda i ženskoga identiteta tematiziraju se i u romanu Lade Žigo Babetine.

    Tjelesnost, posebice ženska oduvijek je bila tabuizirana. Tijelo je, napose žensko, bilo predmet požude te je kao takvo mistificirano, demonizirano, deprecijativno i stigmatizirano, a žena je objektivizirana i degradirana. Još je u antici žena personificirana kao tijelo i kroz povijest je bila podčinjavana muškarcima. Te razlike u tijelu služile su kao opravdanja vladavine jednoga spola nad drugim. Ono, tijelo, funkcionira kao naše jastvo, naše tijelo smo mi, i u bolesti i naporu, užitku i nemoći. Smrt tijela, smrt je identiteta. Autorice su, stvarajući pismo razlike i upisujući ono specifično žensko, koristile tijelo kao reprezentaciju jastva, reprezentaciju žene i na taj su način oblikovale stav o važnosti ženskoga tijela, demistificirajući ga.

Zlatar Violić, A. (2004.) Tekst, tijelo, trauma: ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti. Zagreb: Ljevak

Nema komentara :

Objavi komentar