Kad me posve obuzme nevoljkost od rutina, ponavljanja, stvari ubitačnih za duh, pa k tome zamor od razgovora koji ne vode nilkamo, pa zasićenost od knjiga koje mi se čine već pročitanima, jurim van, skoknem do vrta, nazovem nekoga čiji me život zaista zanima, perem robu na ruke ili jednostavno sjedim na svojoj novoj terasi i razmišljam. Naporan je to posao, nikako ne jednostavan. Njiše se neko klatno u mome umu, između dva ekstrema: Je li život divan dok te ništa ne boli i cvate bijela magnolija u tvom vidokrugu, ili je pak jednostavno naporan i besmislen u najvećem postotku vremena?
Veli moj omiljeni pjesnik: "Ja sam čitao mnoge knjige, ali im ne vjerujem".Eto, i ja sam u toj kategoriji.Vjerujem samo signalima i znakovima iz vlastite unutrašnjosti. U posljednje vrijeme na nekoliko mjesta u tekama, nacrtala sam mnogo panjeva i granja. Moja nova pjesma vonja po garu i pepelu, a zove se ZGARIŠTE. Očito, brinem o drveću, o šumama. To su prilično tjeskobne misli i obzor je taman, ako se nešto ne prosvijetli, po mogućnosti hitno: u našoj svijesti i na "visokim mjestima".Dakle, život je u tom prelamanju težak. Neugodan, dapače.
Ali postoje fotografije, srećom. Moji su me prijatelji opskrbili mapama, u kojima ima divnih fotografija. Kad ostanem u kući, kad sam pokisla, potonula i tužna, uživam, biće mi se širi. Listam te mape, i dodirujem onaj drugi pol: "Život je divan, čudesan. Svijet je blistav, spektralno uzdignut u čarobnim slikama".Očima ih milujem, Osjećam energije i micanja, sinestezijeske dojmove, pobude za sanjarenjem. Čini mi se da sam ponovo prohodala te puteljke, pomilovala te kore, micala prstima u hladnoj vodi, udisala mirise i zrnca peluda, letjela s pčelom i libelom, prstom prelazila po prerezu trsja i po "mravljemu medu" u udubini kore.Bila sam tamo ponovo, snagom imaginacije i dubinom zapamćenih slika.
Što da se kaže, u poanti ovoga maloga ekspozea? Ponovo tuđim stihom: "Priklanjam ti se svijete, jer si jedini".Danas ne izlazim van, pijem svoj čaj, stavljam u vazu grančicu zimskoga jasmina.Imam neka posla, možda mi se samo čini neophodnim, no rutina pobjeđuje i primam se ponovno svojih starih alata. A vani vjetar, njiše moje Ljepodrvo, Bilogorske gorostase, Hrastovu liru, Kudravu vrbu, Marelicu u cvatu i Šafrane rane, i travu svježu oko nogu mladoga srndaća. Uživajmo zajedno, magnolijini dani tek dolaze!
Fotografija: Arhiva
17. ožujka 2019.
Flora Green
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.