Ako posjeduješ dušu cvijeta
sav svoj život branit ćeš u času koji prethodi zori
u nagomilanom mraku što hara po klonulom tijelu
i strepnjom boli
Prisjeti se da nije zemlja dom na čijem pragu stojiš
prisjeti se gdje stanuje lice sunca kojeg neizmjerno ljubiš
sluti svoje srce, samo u njemu ništa ne gubiš
Ako zbog tmine i nedorečenog sjaja zvijezda
pomisliš da si dah smrti
i divne noći tiha jeza
ususret svitanju kako ćeš takav poći
kada zamućenom srcu i plamičak svjetla
izgleda kao bezdan, kao mračna tuga i pronicljiva sjeta
Ne budi ono što te zebe i straši
Pođi k sebi gdje je teže,gdje se hrabriš
Tamo ćeš pronaći uho što te pažljivo sluša, oko koje neizmjerno voli
stopu što te nesebično prati i lice svoje kad je sretna duša
Nek ti ljubav tamo sve slabo osnaži, nek ti svjetlo bude vjera
i bit ćeš dobro čak i kad se tražiš gdje su sva svjetla skrivena
Kad posjeduješ dušu cvijeta
blisko sve oko sebe slutiš
nekim čudnim mirom u nevolji se budiš
da ljepota nikada ne ostane bez nade
jer u protivnom utihnuo bi sat usred Božića bijela
kad tjeskoba dobila bi rat i posijala lica nevesela
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.