nedjelja, 27. siječnja 2019.

Marica Žanetić Malenica | Najzapadniji europski glavni grad


Moji portugalski dani - Dan četvrti


Belemska kula, utvrda na rijeci Tejo iz 16. stoljeća,
jedan je od najpoznatijih simbola Lisabona
Nakon što smo iz autobusa bacili jedan sveobuhvatni pogled na glavni portugalski grad, jedan od najstarijih europskih gradova, znali smo da svi putevi prvo vode u Belem, najpoznatiju gradsku četvrt, koji je UNESCO također uzeo pod svoje. A u Belemu sve počinje od Belemske kule (tornja). Dao ju je sagraditi Manuel I. početkom 16. stoljeća kao utvrdu usred rijeko Tejo. Nekada davno služila je kao svjetionik za pomorce koji su se vraćali sa svojih traganja za novim morskim trgovačkim putevima, danas je jedan od najpoznatijih gradskih simbola. Fotkamo se prijateljica i ja ispred, iza i sa strane kule i poželimo načas biti zatočene ljepotice, koje nestrpljivo očekuju da im se uz ovu u kamenu uklesanu užad spretno popne nesuđeni dragi s kojim bi popričale, primjerice, o aktualnoj političkoj i financijskoj situaciji u zemlji iz koje dolazimo.
Ali, nisu ovo ona dobra prastara vremena s romantičnom patinom, kojima svjedoči i masivan Spomenik Otkrićima, podignut 1960. povodom obilježavanja 500-te obljetnice smrti princa Henrika Pomorca, trećeg sina kralja Ivana I. Zaslužan je za početke portugalske pomorske ekspanzije, a priča se da je osnovao i prvu školu navigacije. Stoga njegova skulptura s karavelom u ruci, na ovom 52 metra visokom kamenom spomeniku s portugalskim grbom na obje strane i mačem kraljevske dinastije Avis, drži čelnu poziciju. Slijede ga kralj Afonso V., patron prvih istraživača, te značajnici povezani s otkrićima (kraljevi, pomorci, kartografi...): Vasco da Gama (oplovio 1498. Rt dobre nade čime je otvorio pomorski put prema Indiji), Pedro Cabral (otkrio Brazil), Magellan, koji je preplovio Pacifik (što su financirali Španjolci)...

Samostan Jeronimos, spomenik bogatstvu u doba otkrića,
financiran je novcem od prodaje papra
Okrećemo rijeci leđa i divimo se samostanu Jeronimos, podignutom kao spomenik bogatstvu u doba otkrića. Nalog za izgradnju također je dao Manuel I oko 1501., nakon povratka Vasca da Game s njegovog povijesnog putovanja, a financiran je najvećim dijelom novcem od papra, odnosno novcem od poreza na začine, drago kamenje i zlato. Za samostan se brinuo red sv. Jeronima sve do 1834., kada su raspušteni svi vjerski redovi.

A sad ćemo ove povijesne podatke nadopuniti predajom. U samostanu su se koristili bjelanjci za štirkanje odjeće, pa je vještim slastičarima na raspolaganju ostajalo mnogo žutanjaka. Počeli su praviti kolače, po uzoru na slične francuske, u kojima je glavni sastojak krema sa žutanjcima. Kada je samostan bio pred zatvaranjem, a mnogi zaposleni u njemu ostali bez posla, jedan dosjetljivac je dobro čuvani recept prodao nekom poduzetnom mještaninu. Ovaj je, pak, na njemu izgradio uspješan obiteljski posao otvorivši, tri godine poslije, poznatu slastičarnicu "Pasteis de Belem", u neposrednoj blizini samostana. Naravno, u nju danas hodočaste brojni turisti da kušaju izvorni pastel de nata (kolač s kremom). Uglavnom, to su male košarice od lisnatog tijesta punjene tzv. slastičarskom kremom. Peku se dok krema ne potamni, a potom se obvezno posipaju cimetom. Kušala sam ih na nekoliko mjesta u raznim gradovima, ali ovi ovdje, u Belemu (ispeku ih 20 tisuća dnevno) su zaista najbolji. Onako topli i mirisni tope se u ustima. Inače, u ovu slastičarnicu, u više prostorija, može sjesti 400 ljudi.

Panoramski pogled na Lisabon
Prošetali smo se i pokraj palače Belem, rezidencije portugalskog predsjednika, prije nego smo se vratili u centar Lisabona, staru četvrt Alfama, od koje je sve počelo. Potom se penjemo, uz zastajkivanja, do vidikovca Santa Luzia odakle se otvara pogled na cijeli grad. U daljini se proteže moderan viseći most, koji podsjeća na Golden Gate u San Francisku, a povezuje središnji Lisabon s drugom obalom rijeke Tejo. Podignut je 1966. i nosio je naziv Ponte Salazar, po diktatoru koji ga je dao izgraditi, a nakon karanfilske revolucije 1975. preimenovan u most 25. travnja. S ove vidilice u pogled ulijeće i divovska skulptura Cristo Rei, rađena po uzoru na najpoznatiji Cristo Redentor u Rio de Janeiru, a koja stoji na južnoj obali. Kristov kip s raširenim rukama, visok 28 metara, postavljen je na 82 metra visokom postolju (kroz koji se liftom može doći na vrh i uživati u pogledu).    

Lisabon je u potresu 1. studenoga 1755. bio gotovo sravnjen sa zemljom. Srušilo se više od 20 crkava, a pretpostavlja se da je u gradu poginulo otprilike 15 tisuća stanovnika. Nakon trećeg tektonskog udara krenuli su požari, koji su se brzo proširili. Nije izostala ni treća katastrofa, a došla je u obliku plimnog vala. Brza obnova grada pripisuje se tadašnjem glavnom ministru Pombalu, koji je brzo reagirao. Nakon što je izdao nalog: „Sahranite mrtve i nahranite žive!“ uspostavio je red, te započeo s planiranjem novoga modernoga grada pravilne ulične mreže s paralelnim ulicama. Trebalo je mnogo godina da se taj plan realizira, a trijumfalni slavoluk preko Rua Augusta završen je tek stoljeće kasnije (1873.).

Zanimljivo je da je najomiljeniji svetac gradskog stanovništva sv. Antun Padovanski, kojega je Papa Pio XI proglasio 1934. zaštitnikom Portugala. Iako je zadnje mjesece svojega života proveo u Padovi, rođen je i odrastao u Lisabonu.

Željezno neogotičko dizalo u centru grada
sagrađeno je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće
Tijekom slobodnog popodneva prijateljica i ja sjedamo na turistički bus i vozimo se kroz grad i oko grada kako bi ponijele u oku što više od velikog, prostranog grada s brojnim zanimljivostima, poput željeznog, filigranima ukrašenog neogotičkog dizala (Elevador de Santa Justa ili Elevador do Carmo) sagrađenog na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Na prvi pogled se vidi da je ovu najekscentričniju atrakciju četvrti Baixa gradio netko vrlo blizak Eiffelu (njegov naučnik).

Lisabon sa satelitskim naseljima ima 2,7 milijuna stanovnika, 12. je najnaseljenije gradsko područje u EU i najzapadniji europski glavni grad. Prema jednom od rangiranja 25. je najugodniji grad za život te 6. najposjećeniji grad Južne Europe. Europski grad kulture bio je 1994., a domaćin svjetske izložbe Expo 1998.

Za obići ono najbitnije u ovom gradu trebalo bi barem onoliko dana koliko smo mi imali za prošetati cijelim Portugalom. Žao mi je što je zatvoren te subote bio Muzej fada, i što smo poljubile vrata Muzeja Gulbenkian. Naime, Gulbenkian, naftni magnat armenskog porijekla,  financirao je izgradnju zgrade ovog muzeja, otvorenog 1969., te Portugalu donirao jednu od najljepših umjetničkih kolekcija u Europi (izlošci pokrivaju razdoblje od preko 4 tisuće godina). Ali, sreća nas je poslužila kad smo, za utjehu, otišle do Nacionalnog muzeja pločica, koji se udomio u klaustrima samostana Madre de Deus s početka 16. stoljeća. Iako nismo čule za njega prije, ovaj muzej u ovoj zemlji bio je posve očekivan. 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.