četvrtak, 24. siječnja 2019.

Marica Žanetić Malenica | Aveiro – Portugalska Venecija


Moji portugalski dani - Dan drugi – I. dio

Aveiro - Mala Venecija
Budim se bunovna u udobnom krevetu prostrane hotelske sobe u Coimbri nakon nemirnog sna. Pripisujem ga grozomornoj priči iz 14. stoljeća, koju nam je, u polumraku sveučilišne Ivanove knjižnice (Bibliotece Joanine), tihim ali izražajnim glasom ispričao naš pratitelj puta. Nije ovo baš neka uspavanka, ali ne mogu je prešutjeti.

Dakle, kralj Afonso IV. iz Burgundske dinastije pripremao je svojega sina Pedra za prestolonasljednika, što je uključivalo i dogovoreni brak. Tako se Don Pedro morao prikloniti diplomatskom rješenju svojega oca i zaprositi ruku Constanze Kastiljske, kako bi se uspostavio mir i jenjala napetost između Portugala i Španjolske. Kada je mladenka 1340. stigla na portugalski dvor, u pratnji joj je bila rođakinja i dvorska dama, petnaestgodišnja Ines od Castra.

Ivanova knjižnica - predaja o Ines i Pedru
U ovu mladu i prelijepu plemenitašicu galicijskog porijekla i porculanskog lica Don Pedro se ludo zaljubio i održavao s njom vezu unatoč vjenčanju s Constanzom. Otac  nije bio blagonaklon ovom odnosu, a jedan od razloga je bio i Pedrovi bliski odnosi s Inesinom braćom i kastiljskim plemstvom. Nakon brojnih neuspjelih pokušaja raskida veze Afonso IV. je dao zatočiti Ines u starom samostanu Santa Clara u Coimbri. Kada je Constanza 1345. umrla rađajući svoje treće dijete, Pedro je odbio sve prijedloge za ponovnu ženidbu s nekom od europskih princeza. Otišao je živjeti s Ines u Coimbru, s kojom je, usput rečeno, dobio čak četvero djece (s tim da je prvi sin Afonso umro po rođenju). Pod pritiskom portugalskog plemstva Afonso IV. je 1355. iskoristio Pedrovu odsutnost i s trojicom plemića došao u samostan, te dao ubiti Ines ispred njezina najmlađeg djeteta i pratnje. Bila je u tridesetoj godini života.       

Pedro, ogorčen i ozlojeđen, objavio je vlastitom ocu građanski rat. Znajući da je osvetu najbolje servirati hladnu čekao je pravi trenutak za završni udarac. Kada se otac razbolio i zalegao ostvario je svoj pakleni plan. Naložio je uhićenje Inesinih ubojica te ih javno pogubio tako da je dvojici od njih (treći je uspio pobjeći) dao iščupati srce iz grudi dok su još bili živi, čime je simbolično kazao kako oni, zapravo, i nisu imali srce kad su mogli ubiti njegovu dragu. Činu smaknuća bio je prisiljen nazočiti i njegov otac, koji uskoro umire. Pedro I. dolazi na vlast, te obznanjuje podanicima da je s Ines bio tajno vjenčan još od 1346. te da je pravno ona kraljica. Ujedno je i legalizirao njihovu djecu. Predaja dalje kaže da je za ceremoniju svojeg okrunjenja dao ekshumirati ostatke već dvije godine mrtve Ines iz samostana Santa Clara, gdje je bila pokopana. Potom je naredio da njezin skelet obuku u kraljevske halje te joj stave dijademu. Ali, tu morbidnostima nije bio kraj. Posjeo je njezine ostatke na tron kraj sebe i prisilio sve dvorske podanike, vazale i ostalo pučanstvo da joj se poklone, kleknu pred njom i poljube joj ruku (uvjetno rečeno) te joj tako odaju počast, koja joj je za života bila uskraćena. Vječni mir ponovno je našla u najvećoj portugalskoj crkvi Mosteiro de Santa Maria u Alcobaçi, gdje je i on pokopan 1367. Inzistirao je da grobovi budu okrenuti jedan prema drugome kako bi na Sudnji dan, kad ustane, prvo ugledao svoju voljenu.     

Ustajem se i ja i tresem sa sebe osjećaje koje je izazvala ova jeziva predaja čija je istinitost upitna, jer se u spisima prvi put javlja tek dvjesto godina poslije, u 16. stoljeću. Usprkos tome, njih dvoje i njihova sudbinska ljubav inspirirala je, tijekom stoljeća, brojne umjetnike (slikare, glazbenike, pisce, filmadžije...).

Iz Coimbre put nas dalje vodi prema Portu, drugom po veličini gradu i centru sjevernog Portugala koji je 2001. bio Europska prijestolnica kulture.

Aveiro - spomenik skupljačici soli
Ali, put i nije put ako je pravolinijski. Pa smo skrenuli s autoputa u Aveiro, mjesto poznato po industriji soli te preradi sardina i drugih riba. Iako je ova zemlja izuzetno sklona bakalaru, s ovom ribom baš i nema mnogo veze. Naime, početkom 20. stoljeća su ga jeftino uvozili u velikim količinama kako bi njime prehranili stanovništvo. Od hrane za siromašne postao je nezaobilazna namirnica njihove kuhinje i spravlja se na mali milijun načina. Inače, ovdje se bakalar ne suši već se soli, čime mu se produljuje trajnost. Ali, vratimo se Aveiru, gradiću na samoj obali Atlantika. Smješten je na kanalima pa ga, s pravom ili ne, nazivaju Mala Venecija ili portugalska Venecija. A gdje su kanali tu su i brodice, koje na prvi pogled nedvojbeno podsjećaju na venecijanske gondole. Malene, šarene kućice i simpatični trgovi zovu na fotkanje.

Nakon što smo se razmiljeli po Aveiru na sat vremena, opet smo u autobusu, nestrpljivo iščekujući sljedeću destinaciju.

„Vodim vas u jedan od najfotografiranijih portugalskih gradića, kako biste vidjeli po čemu je poseban i zašto se tu turisti zaustavljaju“, reče nam naš pratitelj i sveznadar.


Costa Nova
Kućica iz snova



Nismo dugo živjeli u neizvjesnosti. Pred nama se opružilo vrlo slikovito mjesto naziva Costa Nova, nekadašnje ribarsko naselje s početka 19. stoljeća, gdje su se gradile drvene kuće s jednom prostorijom kao skladišta za brodice i ribarski pribor. Međutim, vremenom su te kuće obnovljene i počele su služiti kao ljetnikovci tamošnjeg stanovništva. A onda su im na vrata pokucali turisti – nomadi novoga doba, i povijest mjesta krenula se pisati nekim novim pismom. Specifičnost ovih kućica, posloženih u nizu uz pješčanu obalu, su njihove uglavnom bijele fasade s poprečnim prugama u boji, najčešće crvenima. Došlo mi je tako, nekako s jeseni, da za jednu od ovih kućica iz bajki - s cvijećem na prozorima i kačkanim zavjesicama – dam kaparu, ali vlasnik reče da ne razumije engleski. Kako ja ne razumijem portugalski, od trgovine ne bi ništa. A, iskreno, i nisam baš nešto pri eurima! 

Opet smo na svojim sjedalima, mašemo kućicama na pruge, jer treba nama još svladati ceste duge.
 

Nema komentara :

Objavi komentar