srijeda, 9. siječnja 2019.

Igor Petrić | Leptir


Kakvo selo? Kakvi ljudi? Kakav grad? Kakva priča o malom čovjeku u kojeg su svi polagali nade. Priču o jednom dječaku koji je među prvima od sedmero djece, starog kovača i njegove prelijepe žene, spakirao kofer i otišao u grad. Navodno na selu nije imao što raditi. Bio je poseban. Od malena određen za velike stvari. Izabran od učitelja, župnika i seoskog starješine, kao najbolji u razredu. Najbolji u školi. Potencijal. Nada cijelog sela i obitelji kojem se smiješila državna ili svećenička služba. Upravo su ga zato poslali u grad u kojem se vrlo brzo snašao. Teta, majčina sestra, kod koje je stanovao, upisala ga je ponovno u završni razred više građanske škole.

Za svaki slučaj.

Nije željela riskirati ponavljanje prvog razreda realne gimnazije i sramotu.

„Neka se prvo snađe u višoj građanskoj, pa ćemo vidjeti dalje.“ Znala je govoriti teta, pritom misleći i na svoj ugled. Zamisli da joj povjereni balavander padne prvi razred realne gimnazije. Bruka i sramota. A ona tako pametna i načitana. Za ono vrijeme stvarno je bila načitana. Od roditelja je naslijedila, bogatu knjižnicu i svakodnevno je nešto čitala. Završila je naime „Kraljevsku učiteljičku školu“. („Znam znam što sada mislite. Mislite kako sam pogrešno napisao, učiteljička umjesto učiteljska, ali uistinu se tako tada zvala.“) Jedno vrijeme radila je kao učiteljica. Rano se udala, te po propisu „dobrovoljno“ napustila službu. Muž nije dugo živio i od tada, stalno nosi crninu i onaj tužan izraz lica. Nikad mu nije rekla kako je i kad je umro, ali zbog intenziteta tuge koju je pokazivala pretpostavio da je to bilo negdje u veljači. Tijekom veljače, bila je tužnija no inače. Nije imala djece i zato je bila idealna za „uzgoj“, kako se onda govorilo, pametne glavice. Iako je ta glavica bila poprilično velika. Ako usporedimo tetinu i Albertovu glavu, Albertova je stršila jedanaest centimetara iznad tetinog najuzdignutijeg čuperka. Svejednako ga je smatrala nedoraslim, tek malo višim dječačićem, s kojim se trebalo poprilično namučiti. Iz te zaigrane, lude glavice trebalo je do jeseni iduće školske godine izbaciti selo i pošto poto ugurati grad i gradske običaje, manire jednog gospodičića. Albert, iako je bio sretan zbog iskustva koje će obilježiti njegov kasniji život, nije ni slutio što ga sve čeka.

Završni razred prošao je s vrlo-dobrim uspjehom. Mogao je i s izvrsnim, ali učitelji su procijenili da je to za sada dovoljno. Potencijal neka pokazuje u gimnaziji. Na početku su mu se smijali, izrugivali ga i zvali pogrdnim imenima. Istina, naglasak je imao drugačiji, ali se vrlo brzo uklopio. Želio je i odustati, ali ipak nije. Ocjene su bile ispodprosječne, ali je na kraju sve ipak nadoknadio. Početkom drugog polugodišta, svi su zaboravili odakle dolazi. Bio je dobar u društvenim sportovima. Volio je pomagati lošijim učenicima, a matematiku, matematiku je rasturao i bio među najboljima. Djevojčice su ga potajice gledale, kako drugi ne bi primijetili.

I tad je počelo. Dugo, dugo toplo ljeto. Jedva je dočekao praznike i povratak svojima, svom vrancu, svom selu i livadi. Teti nije ništa rekao. Ustao je rano, prije svitanja. Pustio ju je neka spava. Uzeo je zasluženi džeparac, dovoljan za kartu, spakirao par krpica, na sebe navukao odjeću u kojoj je došao i krenuo. Gradske ulice bile su puste, tek tu i tamo koji zalutali skitnica. Kolodvor je bio udaljen dvadesetak minuta od stana. Velik i siv. Kupio je kartu u jednom smjeru. Za svaki slučaj, ako se predomisli i poželi ostati doma. Na putu kući, sanjao je livade pokošena sjena iz čijih su se busena, sramežljivo izdizali crveni makovi. Volio je makove, samo ih je u snu bilo nekako previše. Sanjao je i vranca i majku kako ga dočekuje. Otac je bio negdje drugdje, u nekom drugom snu. Bio je uvijek malo ljutit i stalno je nekome zapovijedao. Nije ga volio kao majku, ali ga je poštovao.

„Vranče moj. Ti crni vragolane. Jedva te čekam uzjahati.“ – pomislio je, premještajući glavu bliže prozoru. Moći ću ga jahati svakodnevno. Trčati bos i nitko se neće ljutiti zbog blata na odjeći. Moći ću sve što u gradu nisam mogao. Ispričat ću majci sve što mi se dogodilo i … jedva je čekam zagrliti. Onako snažno, kako samo dijete zna.“

Bio je to san ispunjen neobičnom melodijom i bojama. Tako miran i tih. Čudan u isto vrijeme. Makovi, crveni makovi na sve strane i mir sve dok … vlak nije udario u nešto. Udarac je bio toliko snažan da je proparao uši poput groma. Naglo je zakočio i to je Alberta izbacilo s drvene klupe. Gore buđenje nije mogao zamisliti. Natukao je ruku, rasjekao usne i krv mu je potekla iz nosa. Masnice i ožiljke nikad nije do kraja izbrojao. Svi su jaukali, a naročito manja djeca koja su vrišteći dozivala svoje roditelje. Trgnuo se, protrljao oči i nešto nesuvislo promrmljao. Kasnije se sjetio da je promrmljao riječ „zbogom“ kao da se u tom trenutku oprašta. Oprašta od života koji je dosad imao, kojeg je poznavao ili se jednostavno oprostio od nekog njemu dragog, ni ne sluteći da je, sve što pomislio u tom trenutku uistinu moguće i vrlo vjerojatno. Kondukter je nespretno namještao svoju zgnječenu kapu i nervoznim glasom izustio da svi odmah napuste vagon. „Došlo je do naleta na životinju ili ne daj bože čovjeka i zato ne možemo dalje.“ 

Albert ga je nijemo gledao i sjetio se što je promrmljao. Sjetio se oproštajne riječi koju je nesvjesno izustio. Kome ju je uputio ubrzo će saznati. Prije toga, pokušao je skupiti što više svojih stvari rasutih posvuda. Izašao je oprezno. Između lokomotive i prvog vagona ugledao je gomilu ljudi, što putnika iz vlaka, što putnika sa stanice, znatiželjnika, zabrinutih prijatelja i rodbine.  

„Oprostite. Oprostite, možete li mi reći što se dogodilo.“ – pitao je prvog čovjeka do kojeg je došao.
„Vlak je udario konja, prelijepog crnog konja obitelji Kann.“

„Nije čudo. Nije čudo, jadna životinja. O njemu se nitko ne brine već mjesecima. Luta tako selom i pravi štetu.“ – rekao je čovjek mrkog lica skrivenog iza gustih brkova frkanih prema gore.

„Ali kako luta. Gdje su vlasnici.“

„Vlasnici? Misliš na starog kovača i njegovu prelijepu ženu. Umrli su u veljači. Pijani susjed, ljubomoran na staroga, isjekao ga nožem. Ona nije mogla izdržati i bacila se pod vlak. Upravo ovaj vlak isjekao je i nju. A onaj razbojnik, ono smeće pijano, sad ulančano cvili u zatvorskoj ćeliji. Čeka omču. Čeka smrt blaženu, jer kako je rasjekao starog, zaslužio je da ga konji razapnu, da mu vrane oči i mozak kljucaju i … Sad ni konja nema više.“

„Ma pusti maloga na miru. Što pričaš te gluposti.“ – rekao je netko iz gomile.

„Vidi, vidi ga što pametuje. Kao da je cijelu pamet ovog svijeta progutao. Što te briga što ja i s kim pričam.“

„Briga me briga. Pogledaj tko je taj mali kome se obraćaš budaletino jedna“

Gomila je zanijemila. Svi se automatski okrenuše i s tugom u očima prepoznaše Alberta. Bio je to najstariji sin starog kovača i njegove prelijepe žene. Dječak, dječak je ostao skamenjen. Hladnog pogleda i ruku, kroz koju krv kao da nije tekla. Ispod metalne grdosije, ležao je njegov vranac. Njegov vranac iskidan i crn. Skoro pa na istom mjestu kao i njegova majka. Od tada Albert nije volio jahati konje. Nije volio ljude što previše pričaju i vlakove što prolaze. Nije volio selo ni seljake. Tad nije nikoga volio. Za braću i sestre nije pitao. Nisu ga dočekali na stanici. Kako i bi kad su bili mali i vjerojatno ih nitko nije obavijestio o njegovu dolasku. Ustvari nitko nije ni znao kako dolazi. Pretpostavio je da su dobro zbrinuti, jer bili su mali i nemoćni.

Do sela … nije ni išao. Ostavio ga je zauvijek. U grad je krenu pješice izbjegavajući kuće, prugu i ljude. Kud god je prolazio, pratili su ga crveni makovi. Pokušao je izbjeći livade, razigrane konje, šumu i nemirnu rijeku. Sve što je volio. U svakom je konju vidio svoga vranca i majku kako ga jaše. Vidio je suze u njenim očima i drhtave ruke koje ga nikad više neće zagrliti. Pješačio je danima ... Ispred ulaza u haustor, stare kuće Gornjeg grada stajala je teta u crnini. Nije ju skidala. Nikad ju nije skidala. Sa suzama u očima, primala ga je za ruku, i snažno privukla. Do sada ju nikad nije vidio takvu. Uzbuđenu, tužnu i istovremeno sretnu.

„Dijete moje, oprosti, oprosti ludoj teti što ti nisam rekla. Nisam mogla. Oprosti, oprosti, oprosti“.

„Ne brini ... razumijem.“ – odgovorio joj je Albert i kroz suze dodao  „Možda je i bolje tako. Sad barem znam na čemu sam.“ Čim je to rekao, teta ga je još snažnije zagrlila, samo što je i ovaj put zagrlila prazninu. Albert je još jučer zaspao na livadi crvenog cvijeća. Zaspao i pretvorio se u leptira.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.