Kolumne

srijeda, 9. siječnja 2019.

Tomislav Dretar | Duško BAbić: Akvarij za svijet


FATALNI MINIMALIZAM ILI REVOLUCIJA LJEPOTE

Duško Babić započinje svoj pjesnički put na neuobičajen način za hrvatsku književnost, naime, pojavljuje se prvo u prijevodu na francuski jezik, u okviru dvotomne antologije pod naslovom Balkanski sublimizam, poetskog projekta s ciljem osvjetljavanja stanja svijesti na balkanskim prostorima. U njoj su prikazani pjesnici koji su svojim djelom pokazali da, iako pripadaju jednom od ratom zahvaćenih naroda, ne dijele porive onih koji su se prepustili zločinu, niti političkoj manifestaciji dijeljenja zajedničkog životnog prostora. Ne upotrebljavaju poeziju kao bilo kakvo, niti bilo čije sredstvo izvan poezije same.

U svojoj novoj zbirci Akvarij za svijet Duško Babić nastavlja istim tragom, tragom  pjesama uvrštenih u Antologiju, u kojoj autor čini ono što čine prvi pjesnici, rhapsodi, koji svojom akcijom u riječi i s riječima u interakciji, sublimiraju poetski iskaz iz sirovog stanja prepoznavanja svijeta na estetičkoj razini njenog kretanja kroz prostor, vrijeme i stanje svijesti u psihonervnom sklopu autora. U podastrtim stihovima čitatelj će doći na svoje u susretu s ovim zanimljivim autorom, čija se specifična poetika ogleda u raznovrsnosti pjesničkih iskustava koja mu prethode, u samo njemu svojstvenom postupku oblikovanja života riječi, u jednom novom i nesvakodnevnom sklopu lingvističkih relacija između tvarnog i osjećajnog svijeta.

Ono što Duška Babića izdvaja  jeste čist, gotovo naivan odnos prema svijetu koji ga okružuje. To mu pruža priliku da pjesmom dirigira ritam gdje pjesnikova muzikalnost odjekuje iz riječi. Visoka kognitivna i kulturna razina samog autora omogućuju da se iskaže kao osoba kojoj je pluridiciplinarna spoznaja svijeta zakonito naslijeđe, dodijeljeno onima koji znaju. Sva iskustva hrvatske i svjetske poezije skupljena su u njegovom umjetničkom svjetonazoru, zbog čega se ne može govoriti u slijeđenju neke škole, niti o izravnim ujecajima, već o asocijacijama s onim što mu po zakonu pripada. Zakonitosti potvrdjuju njegovo umjetničko pravo na naslijeđe i razvoj vlastite poetike, čime istovremeno postavlja riječ u središte Univerzuma, ali je onda i cijepa u atom, u jezgro budućeg života, kao žarište fatalnog minimalizma, gjde jedna riječ može pokrenuti sudbinu svijeta, u tihoj, ali jedino mogućoj revoluciji – revoluciji ljepote.


Tomislav Dretar, književnik

Bruxelles, 16.10.2015.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.