srijeda, 30. siječnja 2019.

Gordana Majdak | Ispunjena žena


Odlomak iz knjige Dodir obnaženih misli

Nekoć sam sa sobom vodila svoje strahove, sjene i istrošeni udovi vukli su se za mnom ostavljajući tek primjetne tragove. Hranila sam se bezmirisnom zemljom, da bih preživjela sebe. Udisala sam nespokoj, jaram prošlosti gnječio me, ali vatra u meni nadalje je širila svoje ruke pružajući ih prema nebu. Lebdjela sam ponad sebe, ponad tijela i budnih bedara. Vlažila sam usne mišlju i trpkom željom da kušam te. Dugo si izmicao, kao tračak svjetlosti što me izdaje. Iako sam vjerovala i osjećala da ćeš se znati zadržati u mojoj utrobi; jednom kada te uspijem uvesti u sebe. Postoje trenuci u kojima se više ne prepoznajem jer se odvajam od sebe, ali i oni u kojima Nas vidim zagrljene i dodirujem nedjeljive.

Danas bih satima mogla sjediti na obali rijeke Save, otpuštajući svoje misli; neka konačno slobodno plove! Plutala bih obnažena, vlažna, tvoja u svakom zamahu i uzdahu sadašnjice koja me ovako milo obmanjuje, ovako nježno i osjetilno propitkuje, jer sada sam ja ona ruka koja kamen pod vodom hvata. Uvijam se od užitka poput vlati trave, oživljavam metafore i razbijam se o tebe, pa u mjesečevim mijenama ne boravim sama. Odavno nisam usamljena, istrošena od sebe, bolna. Ne prikrivam sretno lice, maskama ne ubijam se. Dajem se tvom vremenu, sudbini koja me ne hrani suhom zemljom. Osjećam tvoje tople dlanove položene na moje osjetljive grudi i upijam jedinstvenog Tebe, napajajući te neponovljivom ljubavlju.

Nikada nisam ovako voljela, niti sam na ovaj način u sebe muškarca primala. Moj svemir je čudesan. Ne pišem ti pisma zbog književnosti, već zbog ljubavi. Zauvijek ostajem lucidna i misaono tvoja jer sve dok me ne odvede zagrobna tišina, ti si jedini muškarac u mome životu koji je imao sposobnost pružiti mi sve.

Dozvoljavam sebi treperavost i zaluđenost tobom. Volim kad me opečeš, energično pod sebe podvučeš, vrškom jezika u odaje sladostrašća uvedeš. Živim za svaki drhtaj tijela, tvoj pogled uslijed sjedinjenja i onda kad oživljavam sadašnjost. Sada ne idem dalje od sebe. Ostajem dosljedna svojim željama i još uvijek ti se nudim kao plodna zemlja. Moja ljubav je opojna, zrela, a ja ponovno emotivno rastem. Daješ mi sve ono što je potrebno da bih bila tvoja, u plamenoj jezgri svoga jastva ispunjena Žena.

Zadržavam se, mirujem i naša srca pažljivo osluškujem; priželjkujući trajnost.

Nema komentara :

Objavi komentar