ponedjeljak, 14. siječnja 2019.

Duško Babić | (Pre)rane rane


Jednom smo se dirali
u mislima
tvoji su prsti bili elektrode
što su otkidale rane
s mog srca
kao s krsta
i sve te krasne
zacijeljene kraste
otpadale su kao kiša
ukletih ljubavi
sve do prvog djetinjstva
do prvog prijateljstva
u njenim očima od ćilibara
jer noć treba prenoćiti nekako
a zimu prezimiti onako
drhteć u polusnu
pod pokrivačem
da možeš bolje čuti
zvijezde kako se dozivaju
koja će s Mjesecom odigrati
samrtni ples
i pasti u tvoj promrzli dlan
u tvoje srce dječje
kao rana s neba
još užarena
još vrela.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.