Amos Oz | Izraelski i svjetski velikan pisane riječi

 "Oz je nenadmašan, maštovit kroničar unutarnjih i vanjskih transformacija svoje zemlje"

                                                                                      (New York Times - Book Rewiew)

Piše:  Nacisa Potežica, mr.sc. 

Odjeknula je vijest da je 28. prosinca 2018. u sedamdest i devetoj godini umro Amos Oz jedan od najpoznatijih izraelskih i svjetskih pisaca, ujedno vrhunski intelektualac poznat po svojim mirotvornim političkim uvjerenjima.Dobitnik je niza prestižnih izraelskih i svjetskih nagrada za književno stvaralaštvo – među njima: Izraelske nagrade za književnost (1998.), Mirovne nagrade njemačkih nakladnika i knjižara (1992.), Goetheove nagrade grada Frankfurta (2005.), francuske nagrade Senders (2004.), Heineove nagrade i mnogih drugih važnih priznanja.

Amos Oz rođen je kao Amos Klausner 4.svibnja 1939. u Jeruzalemu. Odrastao je u Jeruzalemu u Ulici Amos u četvrti Keren Avraham u kojoj je smještena radnja najvećeg broja njegovih romana. Jedan je od prvih Izraelaca koji je zagovarao rješenje izraelsko-palestinskog sukoba nakon osobnog sudjelovanja u Šestodnevnom ratu 1967. ali je nakon toga zagovarao mirno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba o čemu je i prije pisao a iste 1967. godine mu je objavljen  članak "Zemlja naših predaka" u novinama Davar. Osim ranog pisanja za Davar dugi niz godina pisao je za Yedioth Ahronoth, New York Review of Books  i sve važnije svjetske dnevne novine.

Također je jedan od utemeljitelja pokreta Peace Now. Treba se sjetiti da je 2016, kod nas u kinu u KIC-u prikazan njegov dokumentarni film "Cenzurirani glasovi"(Istina jača od zabrane) u kojem Amos Oz razgovara s izraelskim vojnicima 1967, godine nakon njihovog povratka iz Šestodnevnog rata, a ti snimljeni materijali čak su bili desetljećima zabranjeni. Cilj mu je bio da prikaže istinu o ratu koja je bolna za sve strane i ponovo  dokazuje da je jedina alternativa mir.

Napisao je 20 romana, njegova prva zbirka priča "Gdje šakali zavijaju" izlazi 1965. a prvi roman "Možda drugdje" 1966. godine. Proslavio se u Izraelu i stekao svjetsku slavu autobiografskim djelom "Priča o ljubavi i tmini".Naime ovaj opsežan roman u prvom redu je intimna ispovijest  o njegovu djetinjstvu i mladosti, uspomena na roditeljski dom, koji  je pisac opisao da je bio „poput podmornice u podrumu, mračan i  ispunjen od vrha do dna  mnogobrojnim knjigama koje su se nalazile u svim prostorijama, u kupaonici i ispod kreveta, a otac je bio stalno okružen knjigama“ jer je po zanimanju bio knjižničar. Roditelji su govorili ruski i poljski ali njega su učili govoriti samo hebrejski jezik. Nažalost majka se nikada nije snašla u novoj domovini, pada u depresiju, čitave dane sjedi s knjigom u ruci, na kraju je izvršila suicid kada je imao dvanaest godina. Taj tragičan događaj obilježio je njegov čitav životni put. Poslije majčina samoubojstva on zauvijek napušta nesretni roditeljski dom i odlazi u kibuc, kao četrnaestogodišnjak mijenja prezime u Oz što znači "snažan/hrabar". Na neki način to je pobuna protiv oca i trebalo je mnogo vremena da ljutnju zamijeni sućut pa i humor, jer je u početku želio raditi sve suprotno od oca, ali na kraju, kada njegova oca više nije bilo a on sam postao pisac bilo mu je žao da njegov otac nije doživio sinovljevu slavu koju bi sigurno najviše želio. Riječi - ljubav i tmina iz naslova romana su njegov pokušaj  traženja odgovora o braku svojih roditelja, kako to da je skupa živjelo po piščevim riječima „dvoje jako dobrih ljudi“ a sve je završilo u tragediji.  

Oz je u ovom opsežnom romanu opisao svoje mladenačke dane, ženidbu i život u kibucu, a za njega je uz " sve nedostatke život u kibucu svojevrstan socijalizam bez birokracije, koji se temelji na želji pojedinca i ujedno je jedan fascinantan eksperiment". Tako on opisuje sliku današnjeg potrošačkog društva riječima da „mnogi rade više nego trebaju, da bi imali više nego im treba, kako da bi impresionirali ljude koje ionako ne vole.“                                                                                                

No poslije tridesetogodišnjeg  boravka u kibucu napušta to mjesto za koje sam kaže da je kao svaka velika obitelj s dobrim i lošim stranama a to opisuje u zbirci pripovjedaka "Među svojima".   Posebno je dirljiva pripovijest o čovjeku koji poslije holokausta nema više nikoga i iz Europe doseljava u Izrael, odlazi u kibuc pa kada se razboli ne samo da ima njegu i pažnju kao u obitelji, već i kada umire sakupili su se svi da ga isprate, tu je taj specifičan osjećaj zajedništva jer tamo je svatko dio jedne velike obitelji. Zato ne čudi što je izrazio želju da i on bude sahranjen u kibucu Huldi gdje je svojedobno pronašao drugi dom i osjećao se da je među svojima.

U romanu "Priča o ljubavi i tmini" posebno je upećatljiv opis borbe za stvaranje države i dan kada otac noseći sina govori mu da se ne treba više ničega bojati jer sada imaju svoju državu i ta povijesna noć slavlja posebno mu je ostala u sjećanju.

Obzirom da je pričanje priča najstariji oblik ljudske komunikacije razlog je što je riječ priča u naslovu njegova romana. Osim toga što je to priča o odrastanju, to je i priča o nastanku izraelske države, o stvaranju nacije koja se rađala sredinom prošlog stoljeća i o njegovim susretima s povijesnim ličnostima kao što je Ben Gurion. Tu je i opisano i jedinstveno iskustvo života europskih Židova, tako su njegovi djed i baka bili  posvećeni Europi, on govori kako su se samo Židovi osjećali pravim Europljanima, koliko su voljeli taj europski krajolik, europske gradove i sela, gdje je pojam grada po čijoj sredini se prostire velika rijeka kao što su Beč ili Prag, voljeli su europske  muzeje, književnost, europsku glazbu i tradiciju, no  to je bila neuzvraćena ljubav, jer ih je ta Europa zbog antisemitizma na kraju grubo odbacila.  Bili su kozmopoliti, ali nažalost intelektualci bez korijena. Opisuje epizode iz života svojh rodtelja prije njegova rođenja, zatim priča o holokaustu, te  izvanredno oživljavaja lik tetke Sonje i njen dolazak u novu domovinu, prvi susret s novom domovinom. 

Navodeći priče o roditeljima i opisujući pretke koje njegova djeca nisu upoznala, čini mu se kao da im nosi pismo i poruke od njih. Dio je to osobne biografije, ali ima širi značaj,  jer i povijest je i nešto osobno a ne samo što se dogodilo u prošlosti.

Pisac je posjetio Zagreb od 17. do 19. ožujka 2011.godine, taj trodnevni susret s književnikom  organizirali su nakladnička kuća Fraktura i Izraelsko veleposlanstvo i na Tribini pod nazivom "Razotkrivanje" u prepunoj dvorani Kina Europa razgovor je vodio publicist i filozof Srećko Horvat, koji je bez ustručavanja i otvoreno postavljao poznatom piscu pitanja o najdelikatnijim momentima iz života pisca kao što je samoubojstvo njegove majke, o razlozima napuštanja kibuca poslije tridesetogodišnjeg boravka u njemu, zatim o političkoj situaciji zbog koje se zna da od dijela izraelske javnosti Oz doživljava kritike. Publiku je naročito nasmijao odgovorom o današnjoj ulozi i utjecaju intelektualaca, pa je rekao da su pisce u  Engleskoj smatrali zabavljačima, dok se u židovskoj i slavenskoj tradiciji smaraju mudracima i prorocima: „Kod nas se pisce još uvijek shvaća kao proroke koji imaju odgovore na sve. Problem je u tome što nas nitko ne sluša.  Primjerice, mene su svi izraelski premijeri zvali na razgovore i postavljali mi pitanja: Što se dogodilo, gdje smo pošli krivo?  Zvali su i druge moje kolege. I što se dogodi? Dive se odgovorima, zadivljeno slušaju i onda nas potpuno ignoriraju.“

Nastavio je objašnjavajući da je inače politika dio svakog od nas "politika je metafora, ljudi se svađaju oko političkih ideja, pa se u Izraelu kaže da ima više stranaka nego pojedinaca".

Djela Amosa Oza  prevedena su na preko četrdeset i pet jezika -  uz najznačajnije opsežno djelo "Priča o ljubavi i tmini" ističu se romani "Moj Michael", "Crna kutija", "Panter u podrumu", "Rimovanje o životu i smrti" i „Iznenada u dubini šume“, te zbirke pripovjedaka "Prizori iz seoskog života" i "Među svojima" (svi su prevedeni na hrvatski).

U knjizi pod naslovom „Iznenada u dubini šume“,  u izdanju Frakture, (ožujak, 2011.) ustvari je bajkovito ispričana fantazija, koja se temelji na pričama koje je pričala njegova majka. To je i alegorijska priča o izmišljenom selu na kraju svijeta, tužnom i sivom, selu pod teškim pritiskom totalitarizma, o njihovom strahu, ali i likovima koji se bune i traže istinu. Ova jednostana pripovjetka, ali značenjem duboka, lirski je ispričana, ali je i puna dramatike i epske širine. To je suvremena bajka o prijateljstvu i hrabrosti koja nastoje savladati sve prepreke. Vječna je to i potreba  za pričanjem i  pričom, što je iskonska  potreba čovjeka. Kad zaklopimo stranice knjige razmišljamo o sebi, svima oko nas, o izgubljenoj sreći i potrazi za srećom ili nečim nedostižnom.

Također naročito mu je poznata esejistička proza (U zemlji Izrael, Izrael, Palestina i mir, Kako izliječiti fanatika) i knjiga eseja "Židovi i riječi".

U toj knjizi osjeća se autorova  ljubav prema knjigama, često spominjana očeva opsjednutost knjigama i njegovo poznavanje brojnih jezika, prepoznaje se Ozova ljubav prema jezicima, napose hebrejskom, koji je za njega još uvijek najljepši instrument, a slavni romanopisac Amos Oz objavio je ove eseje sa svojom kćerkom Faniom Oz-Salzberger, inače sveučilišnom profesoricom povijesti. Djelo je izvorno napisano na engleskom jeziku pod naslovom "'Jews and Words",  kod nas je tiskano 2015. godine u nakladi Frakture (s engleskog preveo Marko Gregori).  U ovoj zajedničkoj knjizi koja je ustvari provokativno publicističko djelo tvrdi se da je za povijest Židova ključan odnos tog naroda prema jeziku. Ustvari autori knjige nas vješto vode kroz  čudesno putovanje govoreći o značenju riječi u židovstvu tako što pripovijedaju i oživljavaju židovske ličnosti kroz stoljeća. Teza autorskog dvojca jest da su riječi ono što povezuje današnje Židove s vremenom Abrahama, pa oni izlažu, debatiraju, provjeravaju i argumentiraju kroz rasprave i dijalog u esejističkoj formi. Tako sve te riječi, tvrde oni, tvore lanac koji povezuje Abrahama sa Židovima svih sljedećih naraštaja.  "Ono što nas povezuje nije krvno srodstvo, nego tekstovi” a židovski kontinuitet je  "uvijek bio popločen riječima". Po autorima ove knjige moglo bi se reći da židovsto  nije pitanje gena, ni pitanje arheologije, nego teksta i riječi. Navode se primjeri iz svjetske književnosti, zatim dijelovi iz Talmuda, Hebrejske Biblije, Stari zavjet, legende i mitovi i sve se uspoređuje i postavljaju se pitanja a otvaraju se višekratno mogući odgovori. Amos Oz je u jednom intervju izjavio da će ortodoksni Židovi reći će da je sve zapravo u Tori i Talmudu i dalje kaže: " Za mene su Tora i Talmud najljepši tekstovi što su ih napisali Židovi, no oni nisu jedini."

U romanu "Juda" napisanom 2014. godine u prvom planu je priča o tragičnim gubicima, povijesti i religiji, zabludama, posljedicama rata u Izraelu u kojima se isprepliću prošlost i sadašnjost, ujedno je to roman osamljenosti, melankolije, te potrage za ljubavlju i pravim rješenjima. Roman je pisan slojevito, prepoznat ćemo i mnoge opće ljudske probleme i dileme što je i cilj i vrijednost dobre literature pa zato nije čudo da se o Amosu Ozu često govori kao o piscu koji bi trebao dobiti Nobelovu nagradu. Oz je u toj prozi kao "čarobnjak jezika i pripovijedanja" dočarao slike Jeruzalema. U svakoj rečenici opisana je atmosfera kišnog Jeruzalema, osjećamo miris zimske kiše koja danima ne prestaje u tom gradu, čujemo vjetar koji povija vrhove čempresa u vrtu s kućom, opisujući ljudsku samoću daje i prikaz osamljenosti Izraela u pogledu političkog promišljanja i djelovanja, a osjećaj depresije potpuno ovladava glavnim likom. Riječ je o dirljivom ljubavnom romanu, ali osjećaju izgubljenosti i melankolije pa je tema potraga za ljubavlju ili tek prolaznom avanturom što je posljedica situacije u kojoj su se našli likovi romana.U nedovršenoj raspravi glavnog lika o Judi provlače se pitanja poput: tko je uopće bio Juda, što je sa Isusom, jeli on bio kršćanin ili Židov? Tako njegov Šmuel postavlja provokativnu tezu i propituje što je bilo s Judom i što bi bilo bez njega, jer svaki Židov u očima vjernika je ionako izdajnik no Juda je ustvari Isusov prvi i najveći obožavatelj koji ga je prokazao vjerujući u njegovo čudo da će sići sam s križa i spasiti se kao sin Božji. Kada Isus umire – Juda je slomljen i izvršava samoubistvo, ali on i dalje, pa i svaki Židov već 80 generacija za vjernike ostaje utjelovljenje izdaje. A tako i mnoge druge zablude postaju činjenice koje se provlače do današnjeg doba i postaju tragična stvarnost junaka ovog romana. Osim o religiji, o kršćanstvu i judaizmu, vjeri i sumnji u knjizi se raspravlja o političkim pitanjima – o mržnji prema Židovima, stvaranju države Izrael, jednosmjernoj židovskoj migraciji i jedinom izlazu poslije Holokausta, postavlja se pitanje Židova bez domovine, ali tu je i strah od neprestanog židovskog jačanja snaga i njihovih ambicija. S druge strane suživot Arapa i Židova je upitan jer Arapi nikada nisu vjerovali u cionističko objašnjenje po kojoj su se Židovi doselili da pronađu svoje mjesto za život i kako bi se sakrili od progona u Europi kojima su bili izloženi. Amos Oz i ovdje kroz svoje likove zagovarajući pacifističke stavove ima mnogo protivnika u svojoj zemlji, iako je jedan od najvažnijih suvremenih izraelskih  književnika.

Posebno kao pisac i čovjek  Amos Oz cijenio je  humor i često je navodio da nije nikada sreo fanatika s dobrim smislom za humor. Antologijska je njegova pipovijetka iz knjige "Kako izliječiti fanatika" a u mnogim intervjuima je prepričao anegdotu – naime o početku karijere pisca dok je još živio u poljoprivrednom kibucu i radio na poljima počeo je pisati. Tražio je jedan dan u tjednu da može pisati, ali tek zahvaljujući prihodima od druge knjige  izborio je slobodne dane za književni rad. Uprava kibica mu je na kraju ponudila da će mu dati dvojicu slabašnih radnika pa da umjesto  rada na poljima ili da muzu krave mogu njemu pomoći u pisanju kako bi izdali što više knjiga i povećali prihod kibuca.

No život u kibucu omogučio mu je da nauči puno o ljudima i odnosima među njima. Dao je i odgovor zašto je napustio 1986. godine  takav život, razlog je zdravstveni problem mlađeg sina, koji je bolovao od astme,  pa kako bi se on oporavio s obitelji je preselio u pustinjski Arad, koji je bio svega 70 km udaljen od stana u Tel Avivu u kojem je kasnije živio.                                                   

         

Oz progovara i o Jeruzalemu, gradu kojeg voli i opisuje u gotovo svim svojim djelima, ali i gradu koji  privlači fanatike svih religija, što je svojevrstan „jeruzalemski sindrom“, no na kraju  dodaje  „nisam siguran da bi mogao živjeti bez njega“.

Po uvjerenju mirotvorac Amos Oz iako je i sam sudjelovao u arapsko-izraelskom ratu uz poznatu  činjenicu da je jedan od prvih koji je zagovarao mirno rješenje izraelsko-palestinskih sukoba. Zanimljivo je da mu je bilo drago što se njegova djela prevedena na različite jezike,  no naročito mu je bio važan prijevod i izdanje na arapskom. Naime on je palestinskom vođi  Marvanu Bargutiju  u zatvoru, koji je bio optužen zbog ubojstva izraelskih civila i planiranja terorističkih napada, poslao arapski prijevod svog romana "Priča o ljubavi i  tmini" sa željom da ga pročita. Oz je napisao u svojoj posveti “Ova priča je naša priča. Nadam se da ćete je pročitati i nas bolje razumjeti, kao što i mi pokušavamo razumjeti vas. Nadam se da ćemo se uskoro susresti u miru i slobodi.“  Tako je Oz  pred mnogobrojnom publikom u Zagrebu čak rekao da optužbe  za izdaju „ nosi kao ukras na reveru“,  jer mnoge su poštene ljude u teškim vremenima optuživali za izdaju.

U  djelu “Kako izliječiti fanatika" Oz kaže: "Bit fanatizma leži u želji da prisilom promijenimo druge ljude. Poznata težnja da poboljšamo svoga susjeda, prepravimo supružnika, ili da programiramo svoje dijete, ili da pokažemo svome bratu pravi put, radije no da ih ostavimo takvima kakvi jesu. (...) Često se fanatik više zanima za tebe no za sebe sama. Želi spasiti tvoju dušu, želi te izbaviti, želi te osloboditi od grijeha, od pogreške, od pušenja, od tvoje vjere ili bezvjerja, želi poboljšati tvoje prehrambene navike, ili te izliječiti od ovisnosti o piću ili glasovanju. Fanatiku je jako stalo do tebe, uvijek ti se vješa oko vrata jer te iskreno ljubi, ili te hvata za grlo u slučaju da se pokažeš kao slučaj koji je neprijemčiv za izbavljenje. I u svakom slučaju, s topografske točke gledišta, vješanje oko vrata i hvatanje za grlo gotovo su ista radnja."

U jednom intervjuu koji je Amos Oz dao, na pitanje je li ikad izgubio vjeru u to da će jednog dana živjeti u miru, jedni pored drugih, Židovi i Palestinci, bez razmišljanja, iste je sekunde odgovorio: “Nikad. Ne. Nikad. Imao sam četrnaest ili petnaest kad sam shvatio da je glavni izbor koji čovjek u životu ima izbor između kompromisa i tvrdoglavog fanatizma. Tako je to ne samo u politici, nego u životu općenito, u braku, u odgoju djece. Vjerujem u kompromis. I u politici i u privatnom životu. Kad kažem kompromis, ne mislim na kapitulaciju. Ne mislim na ono ‘okreni i drugi obraz’. Kompromis znači da se s drugim sretnete negdje na pola puta.”

Posljednju neveliku knjižicu Amosa Oza "Pozdrav fanaticima" izdala je "Fraktura" (2018.) u kojoj on ponovo progovara kao borac za mir i razumijevanje na Bliskom istoku, govori o fašimu i postoji li zlo u svakom od nas, zatim o judaizmu, o demokraciji i uvijek vjeruje i zalaže se za kompromis, dogovor među ljudima i samo za mir. To je svojevrsna poruka koju ostavlja svima.

Uz to pun optimizma više puta je govorio “Europi je trebalo više od tisuću godina ratovanja da dođe do svog europejstva. Siguran sam da da će Arapima i Židovima trebati mnogo manje da postignu mir. Ako ne za moga života, a ono svakako u bližoj budućnosti."

I sada kada više nema Amosa Oza dugo će odjekivati njegove riječi, svaki put u njegovim djelima -  romanima, pripovjetkama ili esejima divit ćemo se njegovom jeziku, slojevitoj prozi, čudesnom pripovijedanju i nadasve humanim idejama koje zavijek uz mirotvorne poruke ostaju iza njega.