subota, 15. prosinca 2018.

Rade Jolić | Duško Babić: Akvarij za svijet


Traganje za smislom, životom, mjerom i čovjekom u poeziji Duška Babića       

U vrijeme kada se sve manje čita, kada se zadovoljavamo površnošću i perfidnom destrukcijom, pjesnik Duško Babić počinje da se ,,inati“ i objavljuje svoju novu knjigu poezije Akvarij za svijet.

            Duško Babić je prepoznao pravi trenutak i shvatio da mora da sa svojim kritičko-umjetničkim pjesničkim izrazom, refleksijom i esencijalnim stihom pomogne čovjeku kako bi taj isti čovjek osjetio svoju posebnost, istinu i samobitnost.
            Autor dolazi sa prostora koji je obilježen sa jednom dugom kulturno-umjetničkom tradicijom. Današnja hrvatska umjetnost je na zavidnom nivou i ne zaostaje za ostalim evropskim centrima. U njoj se osjeća simbioza i isprepletanost jednog dijela Balkana i Zapada. To nije iznenađujuće,  jer je upravo Hrvatska još u 15. vijeku postala veoma važno utočište talasa humanizma i renesanse koji se nasukao na hrvatska ostrva i Dubrovnik. Duh petrarkističke škole je odmah prihvaćen, počinje da se piše na maternjem – hrvatskom jeziku i dijalektu. Taj period su obilježili čuveni Džore Držić, Šišmundo Šiško Menčetić, Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Držić, i mnogi drugi. I od tada, hrvatska neće izgubiti književno – umjetnički kontinuitet, već će nastaviti da se i dalje razvija, jača i imaće prostora da radi na svojoj autentičnosti, i uspijevaće da prati najvažnija evropska kulturna dešavanja i prepoznavaće avagardu. Upravo ove okolnosti su  joj pomogle i omogućile da ne gubi dragocjeno vrijeme na neka nepotrebna ,,lutanja“  sa kojima su bili opterećeni okolni prostori.

            Analizirajući hrvatsku kulturno - umjetničku prošlost, odgovornog čitaoca ne treba da iznenadi podatak da je stihozbirka Duška Babića upravo ,,ukoričena“ na obalama blizu Hvara, Pelješca, Dubrovnika i Zadra. A, more, sunce, pijesak i so bude kod čovjeka sva čula sa čime se dobija velika želja i sloboda za kojom vapi i mašta svaki umjetnik. Što zbog takvog predjela ( gdje Mjesec najljepše izgleda), što zbog ličnog autorovog temperamenta, Babić je izuzetno hrabar i sa lakoćom ulazi u borbe iz kojih izlazi kao pobjednik. Njegova samouvjerenost može da nas začudi, ali njegovi lovori tjeraju svaku sumnju. Možda njegovo ,,ratovanje“ izgleda lako zbog lakih pobjeda, ali te pobjede su izvojevale njegovo veliko iskustvo, obrazovanje i intelekt koji su se  taložili i sticali decenijama.
            Sloboda je možda Babićevo najjače i najbolje oružje. Uspio je da se oslobodi svih predrasuda, kompleksa, oslobodio je stih, ali je, kao i svaki veliki pisac, zadržao mjeru. Velika sloboda je opasna i lako preraste u anarhiju, zato je mjera blago koje se mora sačuvati. Takođe, autor se oslobodio i sujete. Nema namjeru da bude dopadljiv svakom čitaocu, jer su njegovi ciljevi znatno veći, kompleksniji i značajniji od lažljive svakodnevnice i jeftinih trikova. On je mudro izbjegao sve zamke angažovane poezije i uspio je da nadvisi sve bolesti Balkana, ali nije zaboravio i da metaforično uperi prst na njih. Čitalac ovdje može da pročita i nešto što nije napisano, a to je: Dosta smo govorili o razlikama, možda već sjutra trebamo da pričamo o sličnostima. Na to nas upućuju mnogi univerzalni problemi koje će razumjeti svaki čovjek na ovoj našoj divnoj planeti. Pisac odlično shvata umjetnički zadatak, a umjetnost je most sa jednim lukom koji mora da premosti sve prepreke i nadvisi sve talase destrukcije. Konstrukcija poništava destrukciju.
            Sve ove Babićeve karakteristike i ubjeđenja dovode njegovu poeziju do hermetizma, a  osjeća se i prizvuk apstraktnog ekspresionizma, ali i hedonizma.
            Akvarij je posuda u kojoj se nalazi voda gdje se mrijeste, rastu i žive ribe. U vodi je nastao i život. Put do života je bio veoma dug, zato niko nema pravo da životu uskrati život. Duško Babić voli život, pa se za njega i plaši. I ako često potencira smrt, to je više borba za život.
,, U mojoj krvi žive ribe.

Na posljednjoj tramvajskoj stanici
žena je porodila malog Boga.

Moje su ribe savršeni plivači.“

                       Akvarij za ribe

,, majke uvijek rađaju blizance
dijete i čovjeka
u jednom tijelu“

              Asocijalne asocijacije

"život je u rumenilu"

               Brodska posada

Kad se pjesnik bavi problemom života i smrti, logična reakcija je da se otvori i problem vremena. A vrijeme je nezaobilazna tema i motiv svakog književnika, ali i naučnika i religije. U tim trenucima gubi se oštra granica između umjetnosti, nauke i religije, onda postaju jedno. Vrijeme je dimenzija, enigma koju niko neće odgonetnuti. U božansko se ne dira! Ako nekom pođe za rukom da definiše i razumije vrijeme, onda će upoznati Boga, a Bog je savršenstvo, apsolut.
Zbog toga, Babić spaja mikrokosmos i makrokosmos gdje traži mjeru, smisao, vječni život, spas, pa je čitaocu pokazao koliko univerzum koji je beskonačan može da bude tako i mali.
,
,Živio sam nekad
u dalekoj galaksiji
gdje sve su planete
bile zelene
vodonosne i plodne
osim jedne
okovane vječnim ledom
glatke kao biser. „

          Biser-planeta

,,Raj je ime putničkom brodu
koji pluta iznad svijeta
na tisuću etaža
luksuzne kategorije“
                               Brodska posada


,,Zemlja je mlada žena
ukrašena za svatove“

                    Candide


,,Na staklenoj plohi vremena
ostala je samo crna točka
tu je nekad bujao svijet
rzali su konji
dahtali ljubavnici
prolijevala se ljepota
iz svih izvora“

                    Crna točka


Pjesma ,,Da sam ja nitko“ daje mi veliko pokriće za sve ove moje tvrdnje. Ovdje je iznio jedan program i kazao svoju svrhu koja je bila prepoznatljiva već u prvim stihovima. Zbog toga, možda je ova pjesma  prava vodilja za novu stihozbirku Duška Babića. Duško Babić nije NITKO, on je NETKO ko ima veliki zadatak.

DA SAM JA NITKO

Da sam ja nitko
ne bi me bilo
ne bih zauzimao prostor
ni stolicu u kafani
ne bih čitao mrtve vijesti
mrtvih piskarala
o mrtvoj budućnosti
ne bih slušao lavež
popa zarobljenog
u vlastiti kavez
koji nije dospio
upoznati glad
u srcu
otpuhao bih kao vjetar
sve barke na pučinu
ribama bih
posvijetlio dubine
zlatnom dušom sunca
da tamo mrijeste
neki novi svijet
i prepustio se
divnom ništavilu
kao i svaka muzika
bez nota...

            U današnje vrijeme, sa razvojem nauke i tehnologije, ekspanzije društvenih mreža, po prvi put prisustvujemo ekspanziji pisane riječi. Razmjere su tolike da skoro imamo više onih koji pišu, nego onih koji čitaju. To je jedan paradoks koji nas ne smije prevariti. Ne smijemo povjerovati u jedan nagli procvat književnosti. Ovaj efekat će ubrzo preći u kontraefekat. Razlog tome što je književna kritika malo zatajila, malo je ozbiljnih književnih listova koji obuzdavaju nered i besmisao. Moraće se brzo postaviti visoki kriterijumi i oštri standardi, a titulu pjesnika donijeće ozbiljnost i vrijeme. Pjesnik mora donijeti nešto novo, mora biti osoben, misaon, odgovoran.
            Danas sam svakodnevno okružen velikim brojem tekstova, novih knjiga, književnih nagrada, i osjećam se kao onaj tragač za zlatom na Aljasci koji je zakoračio u hladni planinski potok i u svom situ mulja šljunak tražeći zlato kojeg ima veoma malo. Međutim, kad sam došao do rukopisa Duška Babića ,,Akvarij za svijet“ bio sam siguran da sam pronašao taj sjajni grumen. Ovoj knjizi ne treba reklama, ona će veoma lako pronaći pravog i iskrenog čitaoca.
            Iskreno,  radujem se onom trenutku kada se ova knjiga nađe u mojim rukama!

Rade Jolić, književnik
Berane, Crna Gora
30.09.2015.

Nema komentara :

Objavi komentar