petak, 2. studenoga 2018.

Zdenko Capan | 1909. - 1990.



1909.

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

(A. G. Matoš)
1990.

Zanjihala se kula od karata.
Kapute mijenjaju partijci “vaši”,
Udbaši, uhode sad su “naši”.
U zraku je zlokobni vonj rata.

-Ustani bane- himna je nova,
Smjelo se izvije barjak pravi.
Pjesme ječe, kako se slavi
Majsko zasjedanje sabora ova!

Razvoj nam koče hajdučkom izdajom,
Podmetnutom balvan-revolucijom.
Jako čemerni činimo neumnost:

Zemlju moždenu mrskim komunizmom,
Dokrajčismo gorkim kapitalizmom.
Tu zbunjeni čekasmo humanost.

(Zdenko Capan)

Anagramirana poezija

Nema komentara :

Objavi komentar