Zdenko Capan | 1909. - 1990.

1909. Na vješalima. Suha kao prut. Na uzničkome zidu. Zidu srama. Pod njome crna zločinačka jama, Ubijstva mjesto, tamno kao blud. Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut, Jer takvo lice ima moja mama, A slične oči neka krasna dama: Na lijepo mjesto zaveo me put! I mjesto nje u kobnu rupu skočih I krvavim si njenim znojem smočih Moj drski obraz kao suzama. Jer Hrvatsku mi moju objesiše, Ko lopova, dok njeno ime briše, Za volju ne znam kome, žbir u uzama! (A. G. Matoš)

1990. Zanjihala se kula od karata. Kapute mijenjaju partijci “vaši”, Udbaši, uhode sad su “naši”. U zraku je zlokobni vonj rata. -Ustani bane- himna je nova, Smjelo se izvije barjak pravi. Pjesme ječe, kako se slavi Majsko zasjedanje sabora ova! Razvoj nam koče hajdučkom izdajom, Podmetnutom balvan-revolucijom. Jako čemerni činimo neumnost: Zemlju moždenu mrskim komunizmom, Dokrajčismo gorkim kapitalizmom. Tu zbunjeni čekasmo humanost. (Zdenko Capan)

Anagramirana poezija