Uz dan smrti velikog Tina, čarobnjaka hrvatske riječi

Piše: Narcisa Potežica,mr.sc.

Tin Ujević  je jedan je od najvećih hrvatskih pjesnika, rođen je u Vrgorcu, 5. srpnja 1891. a umro u Zagrebu - na današnji dan - 12. studenog 1955.

Tin Ujević rodio se u Dizdara kuli u  Vrgorcu a njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, jer se po starom običaju župe imotskih  Poljica krštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz  Krivodola u Imotsoj krajini, dok mu je majka  Bračanka iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu. Književni talent vjerojatno je naslijedito s očeve strane budući da je ovaj, kao učitelj, bio sklon književnosti te je i sam pisao. Prva tri razreda osnovne škole Tin je polazio u Imotskom, kada seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split gdje upisuje klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu.

U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst "Voda" koji je završio u košu za smeće nekog urednika). Godine 1909. Tin maturira u Splitu s odličnim uspjehom. On se odriče mogućnosti zaređenja te odlazi u  Zagreb gdje upisuje studij  hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije  i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u časopisu "Mlada Hrvatska".

Svojim dolaskom u Zagreb Tin se druži s pjesnikom Antunom Gustavom Matošem te suvremenicima  Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i drugima. Isticao se kao gorljivi  pravaš i zalaže se za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto kasnije,  1912.  kao pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do  Prvog svjetskog rata pa i početkom rata, kao emigrant u Parizu više nego književnošću isticao političkim djelovanjem. Isticao je svoju političku orijentaciju žestokim antiaustrijskim člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu. U početku je  zagovarao ideju o srbijansko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije. Godine 1913. je zajedno s hrvatskim književnikom i publicistom  Milostislavom Brtulicom pokrenuo list "Ujedinjenje", u kojem su obojica zbog članaka koji su okarakterizirani kao žestoka protudržavna retorika bili uhićeni i zatvoreni na nekoliko mjeseci. Bio je član i Jugoslavenske nacionalističke omladine, no razočaran politikom  unitarnog jugoslavenstva zauvijek odustaje od političkih ambicija, predavši se do kraja  književnsti  i posebice poeziji. O svom rastanku sa idejom  jugoslavenskog jedinstva najbolje je napisao u svojoj pjesmi u prozi "Drugovima": "Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist,  a ja samo ljepotu."  

U početku vjerni obožavatelj  Matoša javno ga se odrekao  (članci  "Cesar na samrti" i "Barres i Oinobarres"  1911.) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću. Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna iracionalna veza. Pošao je dakle od Matoša i došao do  Baudelairea otkrivajući ga i prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavši se Matoša komu se mladi Ujević i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivaču modernoga europskog pjesništva, pa je sam rekao "Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević." Napisao je tu rečenicu u eseju “Mučeništvo života i raj u afionu”. Jasno je da je Baudelaire nije njegov uzor, već je on njegov dvojnik. Tada piše i svoju čuvenu pjesi “Visoki jablani”, koja je simbolična pjesma filozofske   vedrine). Tako je Ujević išao tragom Baudelairea.

Njegov dramatični “Ispit savjesti” (u "Savremeniku"  1923.) otkriva rimbaudovske dileme, koje konačno rješava antirimbaudovski: nije se odrekao  svoje umjetnoszti i vratio urednom građanskom životu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog života da bi se sav posvetio umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju.

Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” (1920.) antologijska  “Kolajna” (napisana 1926.)  napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku,ali samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to  ćirilicom i ekavski. Do  Drugog svjetskog rata objavio je još zbirku “Auto na korzu” (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva “Ojađeno zvono” (1933.). 

Komunističke vlasti zabranile su mu  1945.  javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevoditelj. Tek izabranim pjesmama “Rukovet” (1950. ), zaslugom  Jure Kaštelana  koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom “Žedan kamen na studencu” (1954.) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu.  Načinom svoga života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama do svoje smrti bio u središtu pozornosti posjetitelja  boemskih gostionica u Beogradu,  Sarajevu, Splitu i Zagrebu. 

Čim je objavljena -  Ujevićeva  poezija postala je izazov i čitateljstvu i našoj književnoj, pjesničkoj tradiciji.

Već hrvatska  renesansna i  barokna pjesnička riječ bila je glas  europskog kulturnog podneblja, tako na primjer Činjenica da se pjesnički oglasio  1909.   u  pravaškoj "Mladoj Hrvatskoj", u društvu mladih koji su tvorili Matošev krug, on potvrđuje tvrdnju, da je Matoš bio prvi dosljedni Europljanin u hrvatskoj književnosti.

Ujević je u pjesmama ostvario snažnu osobnu tragiku ("Svakidašnja jadikovka"), izrazio duboke tajne netjelesne ljubavi (u “Kolajni”), ispjevaoje melodiju  i ljudskom bratstvu ("Pobratimstvo lica u svemiru"; "Čin sputanih ruku"), skladao složene filozofske refleksivne orkestracije (Riđokosi  Mesije), razvijao simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama (Visoki jablani), Pišući poeziju sad u rigorozno zatvorenoj formi, sad u nesputanoj otvorenosti slobodnog stiha, prožetu uvijek blistavim sjajem svježe imaginacije modernog intelektualca i erudita, Ujević je, kao nedostižni čarobnjak riječi, ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima a istodobno različit od svih.

Anegdote o Tinu

Tin Ujević je kao nijedan hrvatski književnik poznat po brojnim zgodama i anegdotama. Ovdje navodimo samo neke:

- Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. "Ma ne morate mi se ispričavati", rekao je Tin, "iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara", aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.

- Tin nije volio sudjelovati u razgovorima, za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejednako, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: "Kako hoćete da vas obrijem?". - "Bez riječi" - odgovori mu mirno Tin.

- Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše, zašto se ne ženi. "Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju" - odgovori im Ujević.

- Kako je Tin bio iznimno domišljat i lucidan dobro prikazuje sljedeća anegdota. Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao: "Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer." Tin ga i ne pogleda i već mu preko ramena dobaci: "Ne, prijatelju, rekao si dva!". Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti piće.

Tinova važnija djela (tiskana za njegova života):

•    "Lelek sebra",  Beograd,  1920.

•    "Kolajna",  Beograd,  1926.

•    "Auto na korzu",  Nikšić,  1930.

•    "Ojađeno zvono",  Matica hrvatska,  Zagreb,  1933.

•    "Skalpel kaosa",  Zagreb,  1938.

•    "Ljudi za vratima gostionice",  Društvo hrvatskih književnika,  1938.

•    "Žedan kamen na studencu",  Društvo hrvatskih književnika,  Zagreb,  1954.