sad pusta su sva polja
i moja neljubljena njedra
tek dio su kulise jeseni
magle se nijemo i podmuklo
provlače između golih nesigurnih hrastova
podsmjehuju se zlurado zaostalim pticama
vinjeta smežuranog lista
podrhtava na niskoj grani
na kojoj vrane proriču skoru ogoljenost
u nama treperi nešto nesuvislo neostvareno čežnjivo
odsustvo boja plaši nas dugih večeri bez pogleda kroz prozor
pogleda okrenutog u sebe
priziva li pustoš prirode ljeto kad
pustoš duše zaziva ljubav
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.