Kolumne

nedjelja, 11. studenoga 2018.

Tomislav Domović | Suza na vodenicu


Moja ljubav izlazi iz travnata tla,
ona se hrani otpalim grličinim perjem i planktonima sna
Pred kućnim pragovima pada na otirače kao bosi glasovi, vrata se mogu i ne otvoriti,
pred zaključanim predvorjima i titanskim srcima ona uporno u bravama zviždi
Moja ljubav i ja putujemo, rame uz rame, oslonjeni jedno o drugo,
vjetar na palmu, oblak na žirafu, suza na vodenicu
Mi smo iz davnine pridošli, u kočiji na čijim kotačima okreće se neskorena krv
Mi smo došli da bismo uzvikivali imena svih onih
koji putuju tražeći neeksplodirane bombe u pijesku pokorenih očiju
I nakon što potkujemo srca
zajedno s njima krećemo u bjesomučni trk prema ukopanim gradovima,
prozore zaspemo sjemenkama suncokreta i prezrelim suncima
Mi ne stajemo, prolaznici smo u nepoderivim tabanima,
oznojeni trudbenici navikli na duga putovanja i susrete u dugim zimama
Pola stoljeća mi nerazdvojna smo svojta,
krvni rod i ljubavnici što se u čahurama kotrljaju niz oprekom sapeta zapešća
Moja ljubav i ja, došli smo na ovaj svijet da bismo bivali,
u pozdravima donosili kore naranče i vlati za raspletena gnijezda,
u zakopčanim grudnjacima pjevali, neosvijetljenim dvoranama između tkanine i kože
Mi od života dobili smo život,
popudbinu za oštrenje škara i sklapanje prijateljstva s mravima i zmijama
Mi se ne rastajemo, iako na mnogim raskršćima i prekrižjima
sporimo na koju stranu nastaviti, gdje igračke ostavljati kao mamce za smežurana srca
Moja ljubav i ja, gazimo morima,
svako je ocean načičkan snovima brodolomcima,
mi pokušavamo spasiti svu tu utopljeničku nejač,
naša užad i naši čamci kao osjenčane mreže svjetlucaju u mraku,
površina je uzburkani mjesec
Moja ljubav i ja tražimo ženu, onu s kojom smo proveli budućnost,
onu koja je palubu uglačala prepuklim usnicama,
od drvenih oplata sastavila orgulje,
od ostataka zapalila lomaču oko koje plešu kitovi i zvijezde posijane u našim očima
Moja ljubav i ja nemamo odmora,
a katkad htjeli bismo se skrasiti u nekoj neprohodnoj šumi,
zbaciti terete, samare i podvezje,
mahovinom ispuniti uši, zvijezde iz očiju istresti na suhi list,
okupiti šamane i u njihovom transu ležati uz jelene i košute
Mi neumorni smo, tko zna gdje je kraj,
mora se još toliko toga iskrčiti prije nego osmude se opeke,
prije nego ubijemo zemlju i pretvorimo se u bijelu kost dinosaurove lubanje
Moja ljubav i ja idemo,
Ponizni kao ratarske oči uprte u nebo
Raskalašeni kao djeca u ljetu zastala
Svaki naš korak bešumno prolazi kroz lokve i skakuće s peći na peć
Mi jadobran smo raširen u zorama što krvlju su se zacrvenile,
u danima krvlju naštirkanim, u noćima krvlju našmrkanim
mi branimo zadnje suharke i zadnji suhi kremen,
šaćicu potpale za noć mokru od suza i nemoći
Moja ljubav i ja neustrašivo gonimo sudbinu, stado svojevoljno
Noge su nam poluživi krakovi u umoru,
odroni nebeskih darova u otvorenim zavežljajima
Krećemo se, i rakovi i nojevi nas slijede, rodbina naša daljnja
U glinenim puteljcima naši koraci bešumni su šišmiši sa snijegom na krilima,
pomaci u neobrađena polja, približavanje vjere nevjeri, iskona zaboravu
Mi smo, moja ljubav i ja, začeti kriomice
kao danak predaka, posustali žrvanj, u u kamenu izmljevena ljudskost
i sada nema nam druge nego pregaziti opreke, dokaze poslanja ušiti u pjesmu,
s tom zažganom vjetruljom pomicati čelične klinove u ponekom srcu
Moja ljubav i ja odlučili smo da živimo skupa, i tešku odluku donijeli
Ljubav će pokopati mene i nastaviti sama dok ne nađe mog nasljednika,
zaručnika spremnog za neprekinuto putovanje, pjevača u crkvi nebeskoj,
hodača na kojeg posrnuli mogu se osloniti
I sve će isto biti
Kao da još sam tu

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.