Patnje mladog autora

KNJIŽEVNI PLAMIČCI I BUKTINJA

Piše: Jelena Hrvoj

Završio je još jedan Interliber. I uistinu sam htjela pisati nešto o spomenutom sajmu knjiga, no nema se tu što novo napisati. Brojni ljubitelji knjiga poharali su štandove, napunili police. Izdavači predstavili novitete, prodali pokoje staro izdanje. Autori se pokazali i podružili s čitateljima. No sve se nekako vrti oko istih lica, istih statistika.

A sada se želim pozabaviti temom koja je kod mene trenutno aktualna, a za to se moram vratiti na sam početak svojeg pojavljivanja na „sceni“. Prošle su četiri godine otkako je moj prvi roman ugledao svjetlo dana. Predivan period od četiri godine u kojemu sam upoznala mnogo divnih, ali i manje divnih, ljudi iz svijeta kulture. Na samome početnu gotovo da i nije postojao prostor na društvenim mrežama koji se bavio književnošću. Ipak, bilo je nekoliko stranica i grupa koje su bile voljne pružiti vam ruku i objaviti svoju recenziju/intervju/sliku knjige, te vas tako predstaviti čitateljima.

Sada, četiri godine kasnije, književne stranice na društvenim mrežama proširile su se poput vatre. Divan je to prozor u kojemu ljudi nesebično uzimaju svoje slobodno vrijeme kako bi popularizirali knjigu i čitanje. No, uz knjiške stranice dogodila se još jedna buktinja. Poplava samoobjavljenih pisaca. Odmah na početku moram naglasiti da uistinu postoji nekolicina kvalitetnih koji će se uz dovoljno strpljenja i truda istaknuti. No upravo tu dolazimo do problema.

Biti pisac postalo je popularno. Nazivati se piscem nešto zanimljivo. Istina je da će većina tih „pisaca“ izgorjeti usput, ali pitanje je koliku kolateralnu štetu povlače za sobom? Sad se staviti u poziciju čitatelja. Vidite neku samoobjavljenu knjigu, zaintrigira vas dobro prezentirana radnja, kupite knjigu - razočaranje. Nema veze. Iznimka ne čini pravilo. Pružite još jednu šansu i još jednu i još jednu. Spletom okolnosti se svaka šansa koju ste pružali usmjerila upravo prema „piscima“. Postupite logično-razvijate odbojnost prema samoobjavljenim autorima i nitko vam ne može zamjeriti. No, kako dolazite uopće do tih „pisaca“ koji su vas odvratili od „mladih snaga književne scene“? Pa, „mlade nade književne scene“ svele su se na jedno ne tako plemenito sredstvo promocije. Ako ste sposobni iza sebe stvoriti vojsku „lajkača“ koji vam iz ovog ili onog razloga vire iz (da oprostite) dupeta, spominju vas u svakoj preporuci jer im ostavljate srca u komentaru ili poklanjate knjige, vi ste na konju. Barem privremeno.

I onda se vratimo na šaku ljudi koji uistinu pišu nešto kvalitetno i imaju enorman potencijal za razvijanje. E, dragi moji, oni se nalaze ispred zida. Zida koji se sastoji od vojske onih koji smatraju da je pisanje ništa drugo nego sredstvo kako će od sebe načiniti instant zvijezdu. I ako niste voljni sve svoje prljavo rublje izložiti javnosti; ako niste voljni sve svoje životne tragedije iskoristiti kao marketinški trik (na žalost, ne možete poreći da se tragedija ne prodaje), vama ostaje jedino da padnete na milost i nemilost izdavača koji će vam osigurati da vaše ime poprimi onu dozu ozbiljnosti koja će vas pak gurnuti stepenicu gore. No, tako to valjda mora biti. vatre će uvijek gorjeti, a pitanje je koji kvalitetan plamičak će izgorjeti uz popularnu buktinju.