Kolumne

srijeda, 10. listopada 2018.

Slavica Gazibara | Sprovod


Kad su ga pokopali, bio je napokon zadovoljan. Koji mir! Koja tišina! Nije mu bilo tijesno, ležao je leđima oslonjen na mekoj svilenoj podlozi, ruku sklopljenih na grudima i zatvorenih očiju. Sad je mogao koliko ga volja razmišljati o svemu što ga zanima, zamišljati sve što želi, a da mu nitko ne predbacuje, da ga nitko ne ispravlja, ne upozorava i ne požuruje. Sad ima vremena na pretek samo za sebe. Nije ga brinulo to što je umro jer on zna da nije mrtav.

Evo na primjer taj njegov sprovod. Kako su samo to aljkavo obavili! Ona je, naravno, i ovim stazama posutim kamenčićima hodala u štiklama. Ne bi ona propustila zavidne poglede kolegica s posla i tračljivih debelih susjeda, a bome ni zavidne muške poglede. Ovo je uostalom bila predstava u kojoj je baš ona imala glavnu ulogu i kako da ne iskoristi taj šou?! Pa je li to umro njezin muž?

A sin… ah, gore crni sako i kravata, a dolje preduge i preširoke traperice i patike. Evo, čak ni sad nije našao za potrebno da se prisjeti njegovih savjeta o elementarnoj pristojnosti. Ali dobro, šmrcao je cijelo vrijeme za razliku od nje koja je pomanjkanje suza prikrila velikim crnim naočalama i šeširom. Pa dobro! Sad su ga se riješili. A i on njih. Koja tišina.! Koji mir! Nije se ovako blaženo osjećao još od prije rođenja.

Ma naravno da je znao da oboje čekaju da ode i siguran je da se već sad čerupaju oko nasljedstva. Ali on je miran jer zna da će se i oni smiriti. Jer – nasljedstva nema. Baš ga zanima kako će platiti tu raskoš pogreba i ono žderanje i lokanje na karminama.

Možda neki sad misle: jadan on, nije još trebao otići. Ali ne znaju da njega više ništa ne boli. I da mu ne treba zrak da bi živio. I da mu je napokon tek sada sve jasno. I to - da ga njegovi najmiliji sigurno neće nikada zaboraviti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.