Kolumne

utorak, 9. listopada 2018.

Fatima Halilović | Pjesnici Šambale



Dragi moj, sjećaš li se,
Mi se poznajemo iz nekih prethodnih života
Putovali smo svijetom
I govorili ljudima poeziju
A ljudi su nas darivali voćem
Datulama, smokvama, grožđem...
I maslinama su nas darivali
Putovali smo s jednog kraja svijeta na drugi
Pokušavajući uloviti vlastite sjene
Na Mediteranu su nas jednom vjenčale
Plavokose djevojčice i morske sirene
Načinile su krug oko nas
Odjenule nam od morskih valova istkane odore
I pjevale  nam zajedno s pticama
Na jezicima koje nismo razumjeli

S nekim nestvarno lijepim pticama
Pjevale su nam pjesme o ljubavi
Vjetar nam na glave stavi lovorove vijence –
Sad ste vječno vjenčani, rekoše nam
Govorile su na nekim jezicima
Koje mi nismo razumjeli
Sve dok nisu rekle:
Sad ste vječno vjenčani
Mi smo vjenčani za vječnost!
Mi smo vjenčani za poeziju! –
Kliktali smo poput djece
Idemo na Kavkaz – rekoh im
Na vrh Kavkaza idemo
Ta, jeste li s uma sišli
Šta ćete tamo
Kome ćete tamo govoriti stihove
Ostanite s nama
Ovdje su more i sunce
I mnoge životne radosti
I nismo otišli tada
Već u nekom narednom životu
Govorili smo poeziju Kavkazu
Na Elbrusu, u zanosu, opijeni, govorili:
„...Ne mari ako si posrnuo hiljadu puta.
Dođi!
Dođi ko god da si.
Jer ovo nisu vrata beznađa,
dođi!
Takav kakav si!“ *

Darivale su nas medom i mlijekom
Starice s kavkaskog gorja
A ti si im govorio:
Vi niste starice
U vama vri život
Gle, kako vam se životna snaga silna
U rumen na licu pretače
Iz vas pršti duh mladosti
A one su se smijale kao djevojčice
I molile nas: Ostanite s nama
Kavkaz je vaša kuća
Idemo, rekosmo im, u Šambalu
Ne postoji Šambala!
Ako i postoji, niko ne zna gdje je
To je strašno, to je okrutno mjesto
Dvije su djevojke otišle tamo i poludjele
Poludjele načisto!
Pjesnici znaju gdje je Šambala! – rekosmo
Pjesnicima se otvaraju prolazi u druge dimenzije
I tako smo otišli...
Kako su riječi čarobne, kako su riječi snažne –
Kazivao si mi u dalekim afričkim prostranstvima
Gle, šta mogu učiniti riječima –
Nas dvoje, stoljećima nakon ovog,
Na nekoj bosanskoj planini čitamo poeziju
I ja ti govorim:
Dragi moj, sjećaš li se,
Mi se poznajemo iz nekih prethodnih života
Putovali smo svijetom
I govorili ljudima poeziju

A ti se smiješ i pitaš
A u kojem smo stoljeću
U kojem smo životu sada?


*Stihovi Dželaludina Rumija

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.