četvrtak, 4. listopada 2018.

Pramcem u sumrak



Baba Melanija, ECTS bodovi, krokodili i prehrambene navike


Piše: Jelena Miškić



Sanjam noćas kako na starom salašu o novom zakonu o knjižnicama raspravljam s pokojnom babom Melanijom. Nekakv sumrak je u pitanju, toplo je, ugodno dok sjednimo na šamlici u dvoru, a između nas dvije najlonska cerada na koju baba čisti kupus odstranjujuć loše listove, prepolavlja svaku glavicu, pregledava, a onda ako je zdrava baca na ceradu. Pita me: "Što je s tim ECTS bodovima?" - iz pršnjaka izvadi mentol bombon, očisiti ga od mucica i stavi u usta. "Jooj baba, reko', ma to ti je novi sustav visokoškolskog obrazovanja."


Cucla baba onaj bombon glasno pa kaže:"Da, da kad si završio kao i da nisi, a kad nisi imaš jaču diplomu samo u nazivu nego ovi prije, tako nekao jel?"

Ma znala sam ja da je moja baba Melanija opasna, al mislim si u snu, majke ti mile, baba sve zna, sad ako tresnem neku glupost, neće bit dobro.

"Tako nekako"- kažem pa uhvatim i ja jednu glavicu kupusa. To je bila zadnja glavica. Nju ne prepolovim. Stavim ju na ceradu. Baba se ustane pomalo bolno krckajuć koljenima,  jednom rukom pridržavajuć zadnji dio leđa, dok ja u strahu pomislim.. - raspast će mi se baba po očišćenom kupusu. Kaže: "De uzmi onaj kraj" - i pokaže mi na dijagonalni rub cerade, kojeg uhvatim s dvije ruke a kupus se strusi po sredini. Melanije me pohvalno pogleda pa nastavi: "'Ajmo sad samo polako, nizbrdo je". Krenemo put ribnjaka, kao po sjećanju pamtim kako je puteljak i išao lagano nizbrdo, ali ne ovako kao sada. Kao da se spuštamo nekom kozjom stazom pod kutem od četrdeset i pet stupnjeva. Ljulja se baba, ljulja se cerada, ali kupus nekako ostaje na mjestu.

Dovikne mi od naprijed jer ona ide prva:"Taj novi zakon o knjižnicama..." pa šutimo neko vrijeme jer pazimo gdje koja staje i da kupus ostane u ceradi,-  "to ti je jedno veliko..." u taj čas zapnem i ne čujem što je rekla, jer je cerada s kupusima krenula čas nalijevo, čas nadesno, opasno prijeteć rasulu. "Što si rekla?! De ponovi, ništa te nisam čula"- viknem babi naprijed. Odjednom cerada kao da ima dvadeset metara i baba je minijaturna u toj daljini u kojoj nazirem samo smeđi pršnjak. Sad smo već kod ribnjaka i Melanija uzme iz cerade polovicu kupusa i baci u ribnjak. Gledam u čudu i mislim si - Bože dragi, pa otkud kupus - pa ne hrani valjda žabe. Ali baba Melanija oduvijek zna najbolje i ne usudim se disati, a kamoli progovoriti. Kad odjedom propne se neka nemam iz ribnjaka, slična krokodilu, zgrabi onaj kupus zubatim čeljustima i nestade pod zelenom vodom. U šoku sam. Baba se saginje po još jednu polovicu, kosti joj još jače krckaju, ne usudim se pomaknuti. Baci Melanija kupus koji je držala, onako olimpijski, daleko i jako, pravo na sred ribnjaka. Dovoljno daleko od nas nastade totalni metež za tm jednom polovicom kupusa, aona se okrene prema meni pa kaže - "Preživači, a ne razmišljači".

U tom trenu pred buđenje, između sna i jave, pomislila sam na dedu Danila kako ga jako dugo nisam pitala jesu li puške uglancane i očišćene. A onda mi je mozak bolno registrirao alaram i svjesnost kako pola toga nedostaje.

Nema komentara :

Objavi komentar