nedjelja, 7. listopada 2018.

Mina Gott | Novi list


Svako jutro u 5:50 pali se zvučni signal semafora ispod prozora spavaće sobe. Budna je najkasnije u 6, kada dugo zvone zvona crkve u Frankopanskoj ulici. Kao da nije 21. stoljeće i nitko nema budilicu. (Zapravo rijetki ju još imaju. Većinu budi vječno prisutan pratilac.) Ponekad prespava te zvukove, pa ju iz sna prene iritantna melodija, ali to su rijetka jutra. Čim čuje semafor, kroz san, zna da nema povratka u Nigdjezemsku. Ostaje u krevetu, u iščekivanju zvona. Misli kreću, love jedna drugu. Ideje za priče sve dobro zvuče. Ponavlja ih u glavi, vrti, izvrće, preslaguje. Valja ustati, preseliti slike na papir (ili barem u notes na mobitelu). Da, da, sad ću. … Zvona. Krajnji je čas, ako želi uhvatiti malo samoće. Ustaje, pristavlja vodu za kavu. Obavezno. Traži papir i olovku.
Prima se mobitela i otvara novi list. Prazan.


Nema komentara :

Objavi komentar