subota, 13. listopada 2018.

Marica Žanetić Malenica | Priča sa sretnim krajem



Izlazimo iz učionice, kratak je predah. I dok drugi sudionici radionice puše, čavrljaju, smiju se, razmišljaju o pričama na kojima upravo rade, ja odlazim u dnevni boravak. Lamperijom obloženi zidovi daju toplinu prostoru. Gledam u drvo i kao da čujem pucketanje vatre davno zapretane. Dozivam mislima život u nekadašnjem dvorcu. Vjerojatno nije bio tako bajkovit kakvim ga zamišljam.

Grčevito držim u ruci mobitel. Očekivana poruka je stigla od vjerodostojnog glasnika. Sumnje nema, pješčani sat počinje bjesomučno sipiti, u ušima mi bubnji glasan i okrutan šum. I ne pitam se kome zvono zvoni. Danas se oglasilo na spomen mojega imena. Nervozna sam, zapravo unezvijerena. Meni prolaznoj, vječno vrijeme broji usitno. Dvadeset četiri sata, tako kazuje zadnji nalaz. Možda koji manje, možda koji više, ni prognoza ne može biti tako kirurški precizna.  

Prepustiti se panici ili po posljednji put stisnuti zube i vratiti se započetoj priči, pitanje je sad?! Treba je dovršiti, po mogućnosti sa sretnim krajem. I osmijehom. Osmijeh je zaštitni znak mojega lica. Neka tako ostane do kraja. Uostalom, sretan život obećava i sretnu smrt, pročitala sam negdje. Kad sve zbrojim i oduzmem, imala sam sretan život. Trudila sam se skrojiti ga po svojoj mjeri. Nisam dopuštala sudbini da me bezglavo vodi.

Na zidu nasuprot kočoperi se drveni sat s obličjem kućice, kakvih sam se nedavno nagledala u suvenirnicama švicarskih Alpi. Ptica na feder, po kojoj je nazvana jedna ne baš cijenjena ljudska osobina, upravo izlijeće. Svojim kukumavčenjem na puni sat odnosi u nepovrat još jedan isječak mojega vremena. Čudno da upravo ona, koja kukavički ostavlja svoja jaja u tuđem gnijezdu, ostacima ostataka mojega trajanja raspolaže. Zapravo mi se ruga. Bijesna sam, osjećam silan nagon da je iščupam i zauvijek ušutkam.  

Samo da dovršim ovu priču sa sretnim krajem, da stavim zadnju točku. Hrabro ću odletjeti u ta neistražena prostranstva, sretna što sam jaja ostavljala u svojemu toplom gnijezdu. I što su se iz njih izlegli moji tići. A u mojim tićima i tićima mojih tića ostajem i nadalje živjeti.   

Napuštam dnevni boravak suznih očiju i otvaram vrata učionice. Svi sjede na svojim mjestima, samo je moje prazno. Na stolu nema laptopa, na naslonu sjedalice nema moje jakne ni torbice. Znači li to...
Ku ku, ku ku.... čujem sat u daljini. Istodobno se oglašava i alarm mobitela. Unezvijereno otvaram oči. Gdje sam? U raju, paklu, ili Svevišnji još nije odlučio?!

A onda ugledam usnule glave mojih cimerica u prostranoj sobi s krevetima na kat i uzdahnem s olakšanjem. Živa sam, i u Školi sam kreativnog pisanja
u tamo nekoj Staroj Sušici, gdje još uvijek vuk podne zvoni, a lisica poštu nosi. Oblačim se na brzinu, hitam na doručak. Trebam nastaviti ispisivati priču sa sretnim krajem.    

*Priča je objavljena u Elektronskom zborniku proze „Bez kormila“ web portala HORSE RIDER

Nema komentara :

Objavi komentar