subota, 13. listopada 2018.

Boris Kvaternik | Čarobnjaci iz davnine


Kako li je čarobno u nijemim noćnim razgovorima
Opijati se duhovima veličanstvenih mrtvaca!
Njihove su riječi drevno čaranje i magija
Koja ruši zidove prostora i vremena.
Njihove su riječi strijele dupkom pune srca
Precizno usmjerene u metu znatiželjnog uma.

Poistovjećivao sam se s vama, vi pokojni magi!
Danima i tjednima i mjesecima i godinama
Gledao sam vašim očima, dodirivao vašim dlanovima,
Žalovao vašim srcima i blještao vašim duhom!
Vaše je bogatstvo u neprestalnoj silovitosti davanja -
I iz sjene groba krunite nas krunom od ametista,
Kroz vas dišemo i živimo i razaznajemo sfere,
Naši ste vodiči na putu kroz iskustveno preobilje,
Svjetionici nad kosturnicama suženoga svijeta!
Poistovjećenje s čovječanstvom počinje iz mikroverzuma -
Okretanjem prve strane u Knjizi kolektivne svijesti,
Zaronom pod prvi val u jezero očuvanih riječi!
Zaroni u samo jedan um izvan spona samog sebe,
I svemir ti već prostire sag u gesti dobrodošlice.

Katkad potonem do dna bezimenog jezera
Sa svežnjem tuđih riječi kao utegom na srcu.
U mjehurićima zraka koji vječno padaju nagore
Cakle se svjetovi bezbrojni i nedosanjani.

Staro je ovo jezero u kojem rone samo rijetki -
Lovci na bisere s mjesečinom okupanim zjenicama.
Jezero predrevnog mulja misaone prašine...
Nakupine misli fosilizirane stoljećima
Talože se iza korica što omeđuju ko obale.

Nema komentara :

Objavi komentar