subota, 1. rujna 2018.

Pramcem u sumrak


ZOVU GA KROJAČ

Piše: Jelena Miškić

Svakom niti kojom spaja ono što smrtnici nazivaju prošlošću sa sadašnjosti, kotama svog talenta u kroju nadahnutim od pravjeka i ostalih vremena, ono što nam zateknutim ostaje u poniznosti ovozemaljskog postojanja jest jednostavan naklon beskrajnoj energiji, neuništivom trajanju. Naklon živom srebru življenja. Jer i tada kada ne bude postojala fizička manifestacija tijela, prenijet će se misao, prenijet će se riječ o jednom koji je bio isti od Smisla. O jednom koji kada je govorio o životu govorio je glasom radosti i smijeha, kada je osjećao ljubav, tkao je svilen konac duše, o jednom kojeg ona beštija nesreća od Nikoga i Ništa nažalost nije obišla jer je htjela sultanski kaftan ljepši od ljepšeg, a na Ružno ne ide ni najfinija svila. Ali nije se dala smesti, a onda kada je i dobila to što je tražila, nije nikoga poštedjela svoje oholosti. Nije znala. Jer kako bi i znala išta, ona koja izmiče vješto iz svake rečenice. O jednom koji je dobro podsjetio da postoje Isti. Iznutra. O jednom koji se obećao vratiti. Ne zato jer nema kamo. Zato jer u tim istim dušama na mjestima koje šute da su dom postoje krojevi za vječni dukat. Mir u avliji pod kapijama dok orah zrije. Naslagane lastavice na žici dok ljeto prolazi. Zato jer će svo to navedeno buduće vrijeme biti nazvano i stavljeno pod nikada više zatvaranja antologije veličanstvenih ideja. Zato jer nema života u odsutnosti umjetnosti. Zrcala dunavske vode u sumrak ne govore puno. Ali kada pričaju, šaptom biraju riječi. Rekla su - zovu ga..Krojač.

Nema komentara :

Objavi komentar