Miroslav Pelikan | Ana Kraus VII

Brončani David

Brončana skulptura Davida s opuštenim rukama i praćkom, visoka trideset i dva centimetra, pripisivana je austrijskom kiparu Wrexleru. Pretpostavljalo se da je figura nastala, negdje krajem devetnaestog stoljeća u Beču. Njezin posljednji vlasnik bio je nedavno preminuli antikvar Albert Novak. Dapače, pričalo se kako je Davida, Novak nosio sa sobom posvuda po svijetu i osim nešto novca, bio je jedina imovina koju je antikvar oporučno ostavio Ani Kraus.

Ani se nikada nije dopadao drski pogled statue i rado bi je se riješila iako je znala koliko je Albert volio taj mali komad metala.

Na prvoj aukciji David nije prodan, pa niti na drugoj, niti na trećoj u tijeku te godine. Tek četvrti pokušaj i to gotovo na samome kraju, figuru je po gotovo simboličnoj cijeni otkupio sin pekara Arnolda Milera, Arnold mlađi.

Njemu se također bronca nije sviđala ali bila je veoma draga njegovoj bliskoj prijateljici Lori Mayer i nije mogao drugo nego otkupiti Davida.

Arnold mlađi već je neko vrijeme živio u sretnom braku s Margaretom Horvat, sada još i Miler, kćeri ugledna hotelijera Josipa Horvata.

Nekako im nije pošlo za rukom da se u proteklih nekoliko godina u Krušnoj palači, kako je puk nazivao impozantnu građevinu, začuje glas djece, pa je tako otac, Miler stariji dopustio svome sinu, Arnoldu mlađem da obrađuje teren i izvan svoga braka jer takvo bogatsvo nužno treba nasljednika, pa makar i sa strane, izvan kuće.

Tako je i Arnold mlađi, govorilo se, posve slučajno upoznao crnokosu djevojku, izrazito crnih očiju, nevelikih grudi, Lori Mayer na nekom stranačkom skupu jer Mileri su naravno zdušno podržavali stranku na vlasti.

Lori Mayer pomagala je u organizaciji skupa unatoč nedostatku vremenu i grčevite želje da što prije okonča studij na Glazbenoj akademiji.

Lori Mayer rođena je prije dvadeset i četiri godine u gradu na obali u skromnoj obitelji, koja joj je valjda već rođenjem usadila želju za probitkom, uspjehom, materijalnim.

Naravno, Lori Mayer je odmah po dolasku u veliki grad zaključila kako se u krugu Glazbene akademije ne nalazi baš nitko, tko bi joj mogao omogućiti ostvarenje njezinog sna, napuštanje zauvijek jedne klase i stupanje u otmjeni građanski sloj.

U nekoliko godina vrijednog studiranja Lori je upoznala niz osoba koje je većinom iskoristila za svoje svakodnevne potrebe dok se s drugima poigravala, vrteći ih oko maloga prsta, uživajući u njihovom bijesu, nemoći, ljubomori.

Zapravo, Lori nije ni zamijetila Arnolda mlađeg na skupu. Istinu govoreći, on se nije posebno ni isticao niti svojim glasom niti svojim stasom, već saznanjem o odebljoj lisnici. Od ranih dana lice mu je ukrašavala tamna brada s već prošaranim sjedinama.

Uglavnom, Arnoldu je za oko odmah zapala atraktivna crnka i nije proteklo mnogo vremena, kako je Lori dobivši potrebne upute i instrukcije, išetala sa skupa u društvu Arnolda mlađeg, dok je na drugoj strani grada njegova supruga Margareta Horvat Miler dijelila pakete s hranom sirotinji, široko im se osmjehujući, pozorno promatrajući okupljene, ne bi li ugledala nekog mladića snažna tijela i užagrenih očiju, koga valja prvo dobro oribati a onda se milovati s njim ispod svilenih plahti u ladanjskoj kući na obali rijeke, dvadesetak kilometara zapadno od grada.

Savršeno je dobro znala što po naputcima svoga oca radi Arnold mlađi i nije joj smetalo. Prema Arnoldu doista nikada nije ništa osjećala pa ni onda kada se on žestoko, znojan, propinjao iznad njezinog tijela. Sve je bilo uzalud, niti potomstva, niti ljubavi.

Margareta je naravno posve javno, dovodila u ladanjsku kuću raznoliko društvo, organizirajući mnoge dobrotvorne akcije, da bi se mogla neometano u tajnosti prepuštati zagrljajima mladih muških tijela. Ni tada nije osjećala ništa, tek malo zadovoljstva. Ta su je nepoznata tijela jedino pošteno izmučila, no barem je poslije dobro spavala.

Arnold mlađi se zadržao u otmjenoj Gradskoj kavani, duže no što je predvidio.

Promatrao je netremice Lori koja se povremeno nasmijala, rekla nešto zgodno i pobrala pljesak prisutnih.

Alnold mlađi jedva se je susprezao. Želio je što prije ostati nasamo s crnokosom djevojkom i što je moguće duže, to mu je bilo posve jasno.

Svakako, vrlo brzo, u idućim danima Lori Mayer je postala ljubavnica Arnolda mlađeg.
Preselila se u njegov stan na drugome katu u dobro sačuvanoj zgradi u Visokoj ulici broj dvadeset i jedan.

Arnold mlađi se zaljubio, po prvi puta u svome životu, teško, neopisivo u Lori.

Lori je odmah uočila kako s Arnoldom neće biti ni malo lako. Ispunjavao joj je sve želje ali samo uz jedan stalno važeći uvjet, ona je samo njegova, pripada samo njemu.

Nekako se je uspjela naviknuti na taj grozni osjećaj kako je Arnold drži za jednu od svojih stvarčica, kako je doživljava samo kao dio svoje osobne i vrijedne imovine.

Neprestano joj je kupovao darove, za koje ona uglavnom nije marila, pa tako i figuru brončanog Davida, koja je njemu bila iznimno ružna, rekao je više puta glasno negledljiva, ali David se sviđao Lori i tu se nije moglo ništa.

Nastojao je ne primjećivati sjajnu broncu na postamentu u bogato opremljenom dnevnom boravku.
Naime, Lori je znala reći kako sve u ovome stanu pa i ona pripada Arnoldu, dok je David samo njezin.

Arnold se kiselo smiješio i šutio, promatrajući njezin vitki vrat i nježna ramena u koje bi sada tako strasno zabio svoje zube.

Grad se znao potiho smijati kada bi zabrujale priče o tome kako su se susrele gospođe, Margareta Horvat Miler i Lori Mayer, negdje na podnevnom suncu, na glavnom gradskom trgu te prošle jedna pored druge visoko podignuta nosa.

Samo jednom je Margareta rekla potiho Arnoldu mlađem u tijeku obiteljska večere dok je Arnold stariji već spavao pored stola.

-Nadam se da ćeš ostati diskretan. Što je javno, javno je. Što je tajno, tajno je.

-Da draga, svakako, šaptom je uzvratio.

No, uskoro se Arnold stariji pojavio kao ozbiljni problem.

Pozvao je sina i rekao mu kao prvoškolcu.

-Nema koristi od tvoga posla. Koliko znam ni ovdje a ni vani.

-Pa ti dobro znaš da ja s Margaretom nemam ništa, osim onih formalnih, nikakvih kontakata.

-U redu ne ljuti se. No volio bih vidjeti prije smrti Arnolda trećeg. Kome će sve ostati sine?

-Trudim se.

-Ma daj. Za sutra sam te naručio u Glavnoj bolnici kod moga dobrog znanca, doktora Pospišila. Možda tvoj stroj ne valja.

-Tata.

-Da, daj. Samo otiđi sutra pa ćemo onda vidjeti. Ne mogu razumjeti da nisi u stanju niti jednoj ženi napraviti dijete.

Vidno izmučen razgovor s ocem povukao se u svoju sobu.

Iznenadi ga navečer kucanje na vratima.

-Da?

Na vratima je stajala Margareta ogrnuta svilenim haljetkom.

Možda je samo u tom strelovito brzom trenutku shvatio koliko je Margareta lijepa i poželjna.

No te večeri i noći Arnoldovo tijelo je mislilo samo na tanku Lori i nije začulo zamamni zov Margaretine požude.

-Ne možeš reći da se nisam trudila Arnolde.

Arnold je jedva dočekao da Margareta napokon izađe iz njegove sobe.

Koja glupa gnjavaža, mrmljao je Arnold mlađi.

Toga je popodneva bio vrlo grub prema Lori. Zadovoljio se i divljački izbacio svoju nutrinu u njezinu utrobu, teško i isprekidano dišući.

Doktor Pospišil nije pronašao nikakvih anomalija kod Arnolda mlađeg.

-Sve je u redu. Vašem će ocu biti jako drago. No, znate, valja naći onu pravu.

Nakon saznanja rezultata pregleda Arnold stariji se odlučio za radikalni potez.

Privatni tajnik Arnolda starijeg, gospodin Martens, pronašao je nekoliko privlačnih, slobodnih mladih žena, koje su potpisale vrlo obećavajuće ugovore u vezi rađanja djeteta. Dogovor je bio, koja žena prva ostane u drugom stanju mora roditi dijete koje će Arnold mlađi priznati dok će druge biti obilno obeštećene.

Ali, te su se žene Arnoldu gadile, osjećao se najčešće kao zec u kavezu, ponekad bi nešto i uspio obaviti, da bi ubrzo posve odustao od te sulude nakane.

Izmučilo ga je toliko tjelesne ljubavi i Lori je primjetila.

-Što se događa s tobom Arnolde. Tjednima me nisi dodirnuo.

Odjednom je Arnold mlađi bio bremenito svjestan težine svojih bolnih zaključaka. Tjednima je umjesto Lori promatrao brončanog Davida. Zlurado se smiješio.

Te ga je večeri uzeo i samo rekao Lori.

-Želim ga pokazati doktoru Pospišilu.

Zaustavio je automobil na Dugom mostu, razmotao tkaninu i figuru s osobitim zadovoljstvom zavitlao u tamnu vodu.

-Nikada ne izronila, zamumljao je.

To je bila noć koju Arnold mlađi nikada nije zaboravio. Noć posvećenja njegove neizmjerne ljubavi. Gotovo da se je Lori morala braniti od njegovih uzastopnih nasrtaja.

Idući dani otkrivali su  Arnoldovu neugasivu žeđ.

-Arnolde, Arnolde, uopće ne izlazimo iz stana, iz ovoga kreveta, odmori se malo, doživjeti ćeš infarkt.

Arnold se samo smijuljio, potpuno iscrpljen.

-I eto, napokon, dragi oče, moja Lori, Lori Mayer nosi naše dijete. Evo nalaza doktora Pospišila.

-Bravo, čestitam sine.

Suze kliznu niz obraze Arnoldu starijem.

Arnold mlađi je uviđavno smatrao kako o razvoju događaja mora obavijestiti i svoju suprugu Margaretu.

-Znam, znam Arnolde, već sam čula. Ipak, hvala ti, kaza mu Margareta, mirno i pribrano.

Kako se ta nesreća zaista dogodila, nije se rasvijetlilo.

Naime, Arnold mlađi povezao je Lori u visokoj trudnoći, zapravo, porod se očekivao svaki dan.

Što se dogodilo kada je skupocjeni automobil skliznuo sa suhe ceste? Arnold mlađi poginuo je u prevrtanju vozila. Lori je preminula nešto kasnije u bolnici, no beba je bila spašena.

Arnold stariji nije mogao izdržati teret tragedije, preminuo je za nekoliko dana od srčanog udara.
Margareta je podigla djevojčicu iz bolnice. Nazvala ju je Leni.

Upisala je u službene knjige ime oca, Arnold mlađi Miler i ime majke, Margareta Miler Horvat.

Jučer je razdragana svjetina mogla na pučkoj svečanosti pozdraviti petogodišnju  djevojčicu Leni Miler Horvat, jedinu nasljednicu carstva Miler Horvat.

-Gospođa Margareta, milostiva, obrati joj se veseli trgovac umjetninama sa svoga štanda.

-Milostiva, imam nešto zgodno za vas i Leni.

Margareta zastane, Leni je htjela otići do vrtuljka.

-Sada ćemo Leni, idemo, trenutak.

Praćena budnim pogledima tjelohranitelja i osobnog vozača i pratitelja, Margareta se s Leni približi štandu.

-Evo, milostiva, baš lijepi poklon za vašu crnokosu, crnooku djevojčicu. Evo, izvolite pogledajte, predivni brončani kip Davida. Čini se da je u pitanju Wrexler.

Margareta pogleda za tren brončanu figuru, nešto je bocne kod srca, osjeti nemir i odmakne se.

-Hvala, danas ne bih. Idemo Leni.

-Da mama, trčim.