Kolumne

petak, 14. rujna 2018.

Snježana Pejović Petraćek | Dite


Svaka potraga za korijenima završi u nekoj zabiti. Uistinu, traže li ljudi svoje korijene u New Yorku, Tokiju, Sidneyju ili su to uvijek nepoznata mjesta koja bi naši preci najradije zaboravili?

Još mi se ljulja pod nogama. Na pristaništu ljudi koji dočekuju ili ispraćaju nekog.

Mene nitko ne čeka.

Dolazim sama. Sama na mnogo načina: u dvije godine oprostila sam se i od oca i od majke. Bolovali su od iste bolesti, nakon što je otišla mama i ocu su utvrdili gotovo istu dijagnozu. Teško je i apsurdno dva puta proživljavati gotovo isto: dijagnoza, terapija, prognoza i kraj.

Cijeli život slušala sam priče iz starog kraja –  more koje je u svitanje poput „cakla”, vjetrovi koji raznose oblake i koji bi odnijeli sve te kuće koje nas okružuju jer samo kamena kuća na kamenu može izdržati silinu vjetra nakon  kojeg je sve čistije, nakon kojeg kao da sve počinje – ispočetka.

Slušala sam te priče umjesto bajki. Gledajući lice svog oca znala sam da to nisu  bajke. Sve je to stvarno, tamo negdje... daleko. Pa kad je sve tako divno, kad su ljudi hrabri, lijepi, pošteni, kad je more „najlipše  na svitu”, zašto su otišli? I zašto se ne vraćaju i zašto ne idemo tamo kao ostali „od doli”. 

„Zašto ne odemo tamo da vidim... sve to?“

Mama je pogledala tatu koji se volio šaliti i rekao: „Ići ćeš kad nas više ne bude. Lakše nego nas dvoje vuć po svijetu.“

I eto me.

Soba koju sam unajmila čista je i miris poznajem – lavanda.

Iznenadilo me blještavilo jutra. U kuhinji je sjedila starica: „Dobro jutro”, rekla sam. Nije odgovorila.
Iznijela je kavu ispred kuće na kameni stol. 

"Jeste li se dobro naspavali?  Jesam, baš sam dobro spavala. Nakon dugo vremena spavala sam bez pomoći tableta. Sinoć sam se samo predstavila i sad sam htjela još nešto reći, ali ona je otišla i ostavila me s kavom, kruhom i teglicom marmelade od smokava.

Idem ja, rekla sam u smjeru otvorenih vrata. Rano je, pusto i to mi odgovara. Samo jedan čovjek boji brodicu. Miris boje doziva glavobolju uz sunce koje se odbija od mora, kamena, od svega.

Prišla sam i pozdravila.

„A ti si mala od Antice“, rekao je, „Ana?“

„Ne ja sam Mia, Ana je moja mama.“

Podigao je pogled.

„Da, ličiš na svoju majku. Otišla je davno, udala se i otišla. Znao sam da se neće vratiti, sramota je...“

„Šta je sramota!?“ Čula sam svoj nepoznat glas, ljuta, začuđena i tužna istovremeno. Što je sramota?

„Volio sam je, ali sve je već bilo dogovoreno, samo je čekala da se on vrati s broda. I otišli su. I nije se vratila.

Nikad.

Ni ona, ni dite koje je krila.”

Zapela sam za kanticu s bojom koja se razlila. Nije me bilo briga. To je glupa priča. Koračala sam bezglavo i uronila u more.

Ne čuje se ništa

Izronila sam.

Ležim. Topao pijesak, nebo bez oblačka.

Dan kao iz bajke.

⛵Vezane objave: Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 500 riječi

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.