subota, 8. rujna 2018.

Miroslav Pelikan | Ana Kraus II



Pričalo se javno, kako je antikvar Albert Novak netragom nestao sa svoja dva kofera s kojma je uostalom i došao u njihov grad, nakon što je izravnao sve račune , otplatio dugove , prodavši antikvarijat koji je jedno vrijeme bio na glasu i stan u kome je kratko stanovao.

Rijetko je tko spominjao udovicu Anu Kraus, Novakovu pomoćnicu a neki su tvrdili i ljubavnicu, naime, jedni su vidjeli u njoj uzrok propasti Alberta Novaka.

Muž joj je ubijen, a drugi, budući, utopio se u vlastitim dugovima i nestao, kažu, otišao je na sjever tražiti svoju sreću.

Uz pomoć Careka, Ana Kraus se zaposlila u malenoj trgovini svaštari u Dugoj ulici, radeći dvokratno za malu plaću i dalje s osmijehom i konjskim repom koji je zagonetno lepršao prateći pokrete njezine lijepe glave.

A Carek, već dovoljno star da bude umoran od svega, preselio se sa suprugom na more gdje mu je odsječena glava u nikada odgonetnutoj tajni.

Za Alberta Novaka u ovome se gradu više nije čulo.

Tek je Miron, stanovnik ovga grada i stalno u pokretu, jednom opazio Alberta Novaka u Parizu kako nešto žestoko raspravlja s bukinistima.

Nije razgovarao s njim, ali posve je jasno da se Novak bavi starim knjigama u Francuskoj.

-Nosio je fino odijelo. Dobro je izgledao. Očito, nije mu loše. Ma on je, isti on, Albert Novak osobno.

Tko zna kako je Ana Kraus načula tu priču o finom odijelu Alberta Novaka u Parizu i spoznala jednostavno i odlučno kako bi ga možda negdje mogla pronaći prije nego li skapa u ovoj trgovinici.

Nema ni Careka da joj iznova pomogne a ni drugi nisu bili skloni razotkrivanju njezina zagonetna osmijeha i duga izravna pogleda.

Na sjeveru države nalazio se samo jedan grad u kojem se mogao otvoriti antikvarijat. Ubrzo je dala otkaz i zaputila se u barokni V. Nije bilo nikakvih problema saznati kako je Novak kratko boravio ovdje i jedno vrijeme držao antikvarijat a onda je odjednom otišao, znaju svi, s dva kofera s kojima je i došao u V.

No, kamo je otišao? Dalje na sjever? Ili se vratio u mjesto odakle je i krenuo u svijet, Ana nije saznala.

No sjetila se, kako je Albert jednom pričao, kako posjeduje staru kuću u mjestu D., stotinjak kilometara zapadno od grada u kome su se upoznali. Riječ je bila o obiteljskoj, oronuloj kući, koju je on na čudan način naslijedio i vrlo je rijetko obilazio. Albert je bio rođen u tome mjestu, no zapravo ništa drugo i nije ga povezivalo s tim mjesto, osim krsnog lista.

Zamislila se, Albert je napunio pedeset godina. Prije šest godina je ušao u njezin žvot, ona ima za koji dan trideset i devet.

Iduće jutro otputovala je iz V. U mjesto D.

Mjesto koje je do jučer bilo, tek dugo ,uz cesto poslagano selo, a sada već pomalo sliči na gradić s lijepom crkvom i malim trgom.

Naravno, za desetak minuta jer svi su znali kako se od prije nekog vremena, Albert Novak vratio u mjesto rođenja i sada živi u staroj kući, stajala je Ana ispred drvene ograde na broju sedamdeset i tri.

Ušla je u prostrano dvorište i pokucala na vrata kuće.

-Ti, iznenađeno je prozborio Albert, ugledavši je na pragu.

-Zar me nećeš pustiti unutra?-odvrati mu staloženo Ana.

-Oprosti, izvoli.

Ana uđe u veliku prostoriju, isred nje veliki prozor, ovalni stol u sredini sa četiri stolca, police i ormari sa strane, vrata.

-Izvoli, ponovno će Albert.

Ana se okrene prema Albertu.

-Tko bi rekao da ovdje živiš. Niti jedne sitnice koja bi govorila o tebi.

-Ah, imam nešto od toga i ovdje, u drugoj su sobi. U ovoj pokrajnjoj, pokaza rukom.

-Sjedni. Gladna, žedna?

-Ne, samo mi je nekako čudno da se nalazimo u ovakvom ambijentu.

-Meni je sasvim dobro ovdje,

-Oprosti nisam te željela uvrijediti.

-U redu je.

-Čime se baviš, upita ga tiho Ana.

-Hm, pokatkada pronađem neku staru knjigu za velike igrače. Oni plate troškove traženja i meni je dovoljno. Često putujem vani, najčešće u Francusku.

-Nije ti loše, nasmije se Ana.

-Ne, a ti, kako si ti?

-Ha, radila sam u maloj trgovini nakon tvoga odlaska. Jedva sam preživjela. Jesi li čuo da je Carek mrtav?

-Da, u Parizu sam čuo. Netko mu je odrubio glavu. Užasno. No, oprosti, čemu imam zahvaliti tvoju posjetu?-upitno je pogleda.

-Iskreno, na ovome svijetu poznajem samo tebe.

-Ha, ha, ha, otrcano zvuči.

-Doista u gradu je užasno. Došli su neki novi, nepoznati. Ljudi su nesretni, nezadovoljni. Rekla sam sama sebi, nema ništa loše u tome ako pronađeš Alberta.

-Da, samo to više nisu ona vremena i ja nisam onaj stari Albert Novak. Ja živim skromno i tiho, ponekad dodirnem brončanog Davida, tu je u onoj sobi i kažem, sigurno si zaboravio kako je nekada bilo a on samo šuti.

-Da, bio je ono lijep život Alberte.

-Da, bio je, bio je lijep život.

Ana ustane i pruži mu ruku,

-Pozdravljam te Alberte Novak i uputi mu onaj dugi pogled s blago rastvorenim usnama.

U tom se trenu u Albertu nešto teško prelomi, on zadrhti, prihvati njezinu ruku i privuče je k sebi. Ana se nije opirala. Šutjeli su zagrljeni neko vrijeme, sve dok on ne prozbori.

-Što ćemo sada Ana?

-Ne znam, tiho će ona, ne znam.

On se odmakne, svejedno je držeći za ruke i gledajući u duboku plavet njezinih očiju.

-I ovdje se može živjeti. I iz ovoga mjesta se može stići bilo gdje.

Nitko se u D. Nije čudio što s Albertom Novakom živi Ana Kraus, govorilo se, ona je njegova odvna nevjenčana supruga i što koga briga što formalno nisu u braku.

Ani se nije bilo lako prilagoditi životu u trošnoj kući s malo komfora. No, trudila se je svakodnevno.

Albert je ponekad putovao, ostajao dan, dva ili cijeli tjedan i na povratku joj ponosno pokazivao smotuljak novca.

-Sada smo mirni skoro mjesec, možda mjesec i pol ako ne budemo rastrošni.

Ana je i dalje bezuspješno pokušavala dovesti staru kuću u red, onako kako je ona zamislila, kuća se opirala i Ana bi odustajala.

Ni vrt joj nije išao od ruke, digla je ruke i od njega. Zabavljala se poslom u kući a ponekad i dalje kada bi Albert ostao duže na putu.

Albertu su prišapnuli rođaci kako se Ana ne ponaša dolično.

On se nije ljutio. Kao da ga takvo njezino ponašanje nije iznenađivalo, nekima se činilo kao da je jedva dočekao te riječi. Čudno se smijuljio i šutio.

Ana nije probudila u njemu nikakvu iskru a kamo li vatru, kao nekada, često bi se samo pružio pored nje, hineći kako ga sam odmah svladava, razmišljajući o brončanom Davidu..

Negdje u jesen, Albert je otputovao u Pariz s dva velika kofera, govoreći joj kako nosi tražene knjige, znajući koliko joj je gadljiva i sama pomisao na stare i smrdljive sveske.

-Samo ih nosi što dalje od mene, govori Ana, koketno zamahujući repom.


Iznenadilo ju je kucanje na vratima,


-Dobro je što ste još ovdje, mislim, netko od bivših vlasnika, kaza joj čovjek.

-Kako bivših vlasnika?

-Gospodin Novak je prije dva tjedna prodao ovu kuću i okućnicu obitelji Horak. Ja sam njihov odvjetnik, evo papira. Oni se danas po dogovoru useljavaju.Čudi me da se vi još niste iselili.

Ana je zbunjeno gledala u odvjetnika, prisjeti se tada dva velika kofera.

-Naravno, rekla je, otišao si.


Popodne je Ana otputovala iz D, s nešto svojih osobnih stvari, ne znajući što joj je činiti, no možda ga u Parizu pronađe a do tada, osmijehne se a rep poleti za njom vijoreći se.

Nema komentara :

Objavi komentar