Kolumne

srijeda, 19. rujna 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 20. dio


Želio sam s Bogdanovićem razgovarati o slučaju Andreja Teodoriakisa neposredno nakon povratka, no on je izbjegavao najprije telefonski razgovor, pa logično i susret, da bi mi napokon odobrio da dođem do njega u onu kuću sa slikama, gdje me je posve kurtoazno pitao kako je bilo u Torontu, iako je od onda prošlo nekoliko tjedana, da mu sve kažem. Napokon sam spomenuo događaj vezan uz Andreja, na što on nije ni okom trepnuo i dodao: “Ah, tragedija, stvarno, tragedija, velika tragedija, ali takav je život. Nisam ga čak ni dobro poznavao”.
Ovime mi je bilo sve rečeno.
Na to mi je ispričao nešto što me užasnulo, na što me prošla istinska jeza, naime, mogao mi je to i ranije priopćiti, a radilo se o Martinu. Rekao je da je Martin njegov stari prijatelj, da se znaju još od onog vremena, mislio je na vrijeme odmah nakon rata kada su obojica bili mladi i perspektivni, ali da se Martinu, eto, dogodila zla kob, neka nesreća, nešto što je bilo veće od njega, naime, on i žena nisu imali djece. Kaže Bogdanović, tada bi ljudima rekli neka nabave psa. Možda bi i nabavili psa, da se nije dogodilo ono strašno u rodilištu, naime, ona poginula djeca, neki eho toga užasa poklopio je cijelu Rijeku, svi su sve znali, ali nitko nije ništa o tome želio govoriti. Posebno je bila loše i rastresena njegova žena. Uskoro, ma niti godinu dana kasnije dogodilo se ono s nestalim studentima u Hladogori. Stvar je u tome da je Martin imao veze s time, radilo se o nečemu što je bio neki njegov eksperiment, neka vrsta deprivacije jedne skupine od vanjskih podražaja i upadanje u neko stanje psihoze, on se naime dosta time bavio, i ovi su studenti bili dobrovoljci koji nisu ni bili svjesni okrutnosti samoga eksperimenta koji se sastojao o izolacije na osamljenom mjestu izvan dosega grada i gradskih komunikacija, posve orijentirani samo na sebe i na prirodu.
“Osim toga, a to nigdje neće stajati niti će se o tome govoriti, Martin je skupinu podijelio na dva dijela, jednu koju je umjetno inducirao u psihotično stanje, i drugu koju je pustio bez ičega”, govorio mi je Bogdanović. “Eksperiment je bio neformalan, zapravo nije provođen ni u kakvim znanstveno i etički prihvatljivim uvjetima. Cilj je bio nejasan: želi li se vidjeti hoće li svi prijeći granicu ‘normalnosti’ ili će se to odraziti samo na one koji su bili pod djelovanjem psihoaktivnih tvari ili se neće dogoditi ništa, kako god.”
Bogdanović nije imao opravdanja za ovaj Martinov postupak, naročito zato što je sve završilo jako tragično, očito su se ti mladi ljudi međusobno pobili, ili stradali jednostavno od hladnoće, gladi i straha, da, naime, straha jer se radilo o psihozi, nekoj vrsti delirija koji je Martin propustio nadzirati i kojem je dopustio da se dogodi stihijski. I da je zato i bio na neki način izopćen iz znanstvene zajednice čiji je bio vrlo uzoran član, no to ne mijenja činjenicu da je on i danas njegov prijatelj.
Znao sam da je ovaj razgovor bio neka vrsta “skretanja s teme”, naime, mene uopće nije zanimala sudbina tih studenata, štoviše, imao sam znatno važnije i vitalnije pitanje za njega.
“A rukopis? Andrejev rukopis?” na kraju me pitao Bogdanović.
Ostao sam malo zbunjen, no da, taj mi je papir bio u torbi, tih par rečenica koje mi je dao, što zaista nisam mogao zatajti kada je stari očito znao za to. Na moj “izvolite”, stari nije ni pogledao papire i trenutno ih je bacio u kamin.
“Samo ovo?” upita me nakon što sam mu pružio onaj list koji mi je dao Andrej.
Ne sjećam se da sam ga ikada vidio ovako bijesnog. Imao sam osjećaj da će mu naborana glava eksplodirati. No suzdržavao se.
“To ja mislim o ovome”, doda. “To je obično sranje. Obično sranje…”
Zapravo, uopće nisam znao o kakvom bi se to rukopisu moglo raditi. Očito nečemu važnom, ako ne i prevažnom.
“A vi bi svakako trebali upozoriti ženu na to da ne razgovara s Martinom baš o svakoj pizdariji”, sada me opomenu prilično grubo, zapravo posve drugačije no što smo ikada do sada razgovarali. “Nije to za nju, ona je nježna, fragilna žena. Ima ona važnijih briga od ovoga. Martin nije sav svoj. On je ispravan čovjek, ali… znaš, s obzirom na sve… on nije baš svoj. Treba se čuvati. Treba se paziti da te ne pojede mrak.”
Ovaj je razgovor za mene bio upozoravajuć i izuzetno nelagodan: da, sad sam potvrdio ono što sam odmah i mislio da sam još onoga dana kada sam prihvatio posao napravio nešto što se može zvati samo i jedino “ugovor s vragom”. No problem je u tome da bijednik i jadnik poput mene ni nema opcije do potpisati ugovor s vragom. Ne, nisam osjećao krivnju zbog toga, ali osjećao sam strah koji je ovaj put bio vrlo razložan i konkretan, imao je svoje temelje i svakako je ukazivao na to da je cjelokupna konstrukcija koju sam marljivo zidao godinama došla do jedne granice nakon koje se mnogo toga može dovesti u pitanje.
Uglavnom, uskoro sam odlučio uzeti jedan dulji odmor, uredili smo da i Hana uzme jedan ozbiljniji godišnji, jednostavno sam smatrao da će nam odvajanje od svega dobro doći, odvajanje od svakodnevice i loših vijesti, od sranja, od straha, od mjesta, od ovoga što je bilo u Torontu, pa smo se smjestili najprije kod njezine mame gdje smo godinama živjeli ranije, a kasnije i u kuću moje mame uz more, dolje gdje nema nigdje nikoga i gdje je priroda manje-više priroda, ali je grad dovoljno blizu kako bi Hana mogla kod psihoterapeuta, na višemjesečne sesije koje su, bit ću iskren, značajno pomagale, štoviše, uz dobru je terapiju postala opet veselija, bez onih tjeskobnih pitanja i noćnih buđenja u panici, opet se činilo da nema tu nekih većih trauma, kao da je sve ono loše i mrtvačko koje smo stekli gore počelo blijedjeti.
Za to vrijeme sam pisao neku knjigu, no nisam bio zadovoljan, interesantno je to, kad se čovjek osjeća bolje, slabo piše, nekako je to djelovalo mlitavo, pa se cijelo to pisanje svelo na neprekidno otvaranje novih dokumenata na driveu, pa uzastopno brisanje, pa kopiranje, pa opet brisanje, no sve je to bilo obično patetično prenemaganje, da bih konačno odustao od svega i prepustio se ovome ljetu koje je ujedno bilo i dotad najljepše ljeto moga života. Ne moram reći da nisam pisao nikakve tekstove koje bih objavljivao, jednostavno sam “bio i živio”, to je bila značajna razlika u odnosu na dosadašnje “pisao i živio”.
Ne želim reći da nisam patio zbog toga što nije bilo djeteta ili zbog odustanka od onih medicinski potpomognutih oplodnji, no sve je to činilo u kombinaciji sa svime ostalim, dakle, onim torontskim događajem kao i Haninim duševnim propadanjem, sve je to činilo život gotovo nepodnošljivim, nagrizenim njezinom stalnom sumnjom i neizrečenim osjećajem prezira prema meni zbog onoga što se dogodilo, a u čemu je postojala, doduše mala, ali ipak kakva-takva uloga koja je bila sasvim dovoljna da baca tamnu sjenu krivnje.
Hana je odlazila najprije jednom tjedno na terapije, kasnije jednom u dva tjedna, nakon gotovo tri mjeseca činilo mi se da je riječ o posve drugoj osobi. Krajem kolovoza smo otišli na Bali i tamo proveli malo manje od mjesec dana.
Iako mi je ideja povratka u svakodnevicu i u kuću u Hladogori izazivala nemali osjećaj tjeskobe, činilo se da se svi uvjeti za to ispunjeni. Hana je bila preporođena, vrsta antidepresiva koju je prepisao terapeut bila je izvanredna, imao sam po prvi put osjećaj da je netko zaista vodio računa o njezinom zdravlju, imao sam osjećaj da je veselost nadvladala neprekidne psihosomatske probleme, kao da su sve boljetice nestale, optimizam je ipak nadrastao prirodno usađeni pesimizam i malodušnost, postojali su planovi, dojmovi, želje, volja, postojale su pretpostavke da bi bilo moguće preživjeti sljedeću zimu bez većih događaja, da je sve krenulo nekim normalnijim putem.
Negdje netom nakon povratka s Balija saznali smo da je trudna i da je - za živo čudo - baš sve u redu. To je bio osjećaj koji ne mogu opisati, bila je to neka vrsta opće amnestije koja je nadrasla baš sve probleme i koja je činila našu homeostazu doslovno neoborivom i toliko jakom da mi se (sada znam da je to neopravdano) činilo da je baš ništa ne može poremetiti.
Loše je bilo zaboravljeno. Trudio sam se da što manje dolazi u doticaj s onime što je moglo izazivati loše, što je moglo potaknuti ponovni kolaps, no, koliko god se trudio, stvari imaju svoj prirodan tijek i nije ih moguće spriječiti: ako se nešto mora dogoditi, dogodit će se.
Uskoro je prokrvarila i dogodilo se neminovno.
Ne moram istaknuti da je ovo bio potop, kolaps, slom, nešto davno najavljeno onom padavicom, pa se odvijalo u malim i naizgled nevidljivim koracima, ali i u ovim velikima poput njezinog pobačaja ili onoga ubojstva u Torontu. Ne, nije sada bilo moguće živjeti dalje i preći preko svega, dapače, činilo se da smo se našli pred višestrukim zidom preko kojega ne možemo, ne znamo, nemamo snage, koji je toliko velik da je potonuće u depresiju jedino rješenje, zapravo, jedini lijek, jedini način da se nadvlada ovu seriju koja se činila putem u posvemašnje rasulo.
Razmišljao sam o dvjema stvarima, o tome da prodamo ovu kuću i pobjegnemo iz ovoga mjesta koje je svojom turobnom atmosferom stvari samo dodatno pogoršavalo i drugo, možda još i bitnije, da se na dulje vrijeme sklonimo negdje, moguće i negdje jako daleko, na Baliju, na Maldivima, negdje, bilo gdje, ali da ne djelujemo dok se ne oporavimo, to jest, da promijenimo život dok još možemo i to tako da ga još jednom izvrnemo na glavu, slično onome kao kada smo doselili u ovom mjesto. Naravno, nije to bilo tako lako izvedivo, svakodnevica je jela vrijeme, gutala ga i probavljala, ispadali smo baš kao da smo prošli kroz kurvanjsku utrobu života i bili probavljeni i posrani.
Čim se malo fizički oporavila, Hana se vratila navikama od ranije: opet je posjećivala Martina, sve u svrhu tog njezinog “istraživanja” koje je ukazivalo na demografsku propast ovoga kraja, a koje je bilo najavljivano još puno puno ranije. Iako sam je upozoravao da ne srlja kod njega, njezin je otpor bio sve veći, da bi sve završilo onoga dana s njezinim otvorenim ispadom o tom mojem događaju, o toj krivnji, o tome što se dogodilo u Torontu i koja je moja uloga u svemu tome. Moji odgovori jednostavno nisu mogli biti uvjerljivi, oni su bili očajni, a ona je u bijesu napustila kuću i nestala autom niz cestu.
Ruku na srce, bio sam bijesan na nju, no očekivao sam da će se ubrzo, nakon sat-dva vratiti, no nije se javljala ni nakon toga vremena. Pretpostavio sam da je otišla kod mame, možda negdje u grad, možda i kod Danijele, no nije je bilo ni tamo. Uporno se nije javljala na mobitel, a kada sam dobio znak da je mobitel isključen, znao sam da je stvar posve izmakla kontroli.
Preostalo je jedno jedino rješenje - Martin. Danijela i ja smo pošli prema njegovoj kući, no, iako su svjetla bila upaljena, tamo nije bilo nikoga. Tragovi guma su po tankom snijegu vodili do staklene kapelice. Zatim sam slijedio tragove koraka i slijedio i slijedio, i onda su se izgubili, nestali u klancu, jednostavno nije bilo nikakva sljediva traga, i ja sam znao da je ovo gotova priča. Bez obzira na svaku uzaludnu nadu, znao sam, točnije osjećao sam da je ovaj njezin nestanak predstavljao pravi kraj.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.