ponedjeljak, 17. rujna 2018.

Milan Zagorac| Gospodar lutaka, 19. dio


I eto me sada, svega nekoliko tjedana nakon posljednjeg susreta s Tomislavom opet u Varaždinu, u mrtvačnici, točnije u prijemnoj kancelariji, u kojoj Danijela i ja prebiremo po katalogu urni i prigodnih buketa koji idu uz nju. Uzeli smo jednu običnu, nekako spartansku, uostalom, u skladu s time kome ta urna i služi, i jedan oveći buket bijelih ljiljana koji su trebali nekako pasati uz Tomislavov karakter. Ona je cijelo vrijeme držala maramicu u rukama i brisala suzne oči, ja sam se osjećao dovoljno stuporasto da ne plačem, štoviše, osjećao sam se kao da se to događa nekom drugom, a ne meni, poznat mi je taj osjećaj, uvijek kada je neka situacija ekstremna, suočavam se s time, iako sam siguran da to poslije ne odrađujem kako treba, kao da se sve to negdje gomila, nabija, sprema, i ne izlazi iz mene, dok negdje ne pukne kao aneurizma.
Ovaj je tehnički dio pomalo i bizaran, naime, prijemna kancelarija dnevno prima tko zna koliko ožalošćenih članova obitelji i sve se svodi na iskrenu sućut, puno papira i jamstva za plaćanje, ima tu i onih stvari koje se čine nezgodnima, primjerice, treba potpisati dokument o tome da pokojnik nema slučajno kakvih implantata, da nije imao pejsmejker ili metalne šipke u sebi jer tada mora ići na sudsku medicinu da se to izvadi, zatim treba potpisati neki dokument koji dozvoljava sanitarnoj da se tijelo prebaci u krematorij kao i dobiti termin kremiranja - eto, Tomislav je imao sreće, neće morati dugo ležati u hladnjači, bit će kremiran u četvrtak u 6.50 ujutro, tijelo će već oko tri ujutro toga dana biti prebačeno u Zagreb, urna se vraća kasno u četvrtak ili rano u petak, a sam sprovod je onda najbolje organizirati u petak u 11.00 na gradskom groblju, onom znamenitom varaždinskom, gdje ćemo se susresti prije nego se u subotu opet susretnemo na 20. obljetnici završetka srednje škole. Bez Tomislava.
Jesmo li suglasni? Jesmo, sada nas je voditelj ovoga posla uzeo iz ruku službenica žalobnoga lica i poveo prema mjestu gdje treba izabrati lijes, ali samo ove tipove ljesova koji su namijenjeni za kremiranje, dakle, kaže brko, unutra vam idu samo ovi fini, nelakirani ljesovi, pokojnik je samo u ovoj bijeloj vreći, nisam shvatio je li gol, odnosno skidaju li svu odjeću s njega, nema veze, spasili smo ga od dodatnog rezanja na sudskoj jer smo potpisali, iako nismo znali, ima li uistinu šipki i pejsmejkera u sebi, no opravdano smo pretpostavili da nema.
Sada se pred ovim ljesovima Danijela opet rasplakala, vidjela je i male ljesove za djecu i velike, neke XXL formate, strašno su čudna ta iskustva, no ja sam to već prošao, jednostavno mi nije prvi put.
Brko uhvati rukom lijes, kaže ovo je odlična sirovina, vrlo ekološka, nema puno dimnih plinova, pokojnik brzo izgori, velika je to temperatura. Nisam shvatio, ali to sada nema ni veze, doda li se piljevina uz pokojnika pri guranju u peć, naime, u peć od preko 1000 stupnjeva će ući Tomislavovo tijelo, tamo će najprije planuti vanjska strana lijesa, zatim će plamenicima malo razgorjeti materijal, znate, kaže brko, ima dosta filtera koji su jako važni u ovome poslu. Kaže, još će jednom jedan službenik krematorija proći pored svakog lijesa koji ide u vatru i otvoriti ga prije kremacije ne bi li se uvjerio da je baš taj pokojnik na deklaraciji onaj koji treba biti, zato mi morate dati još jednu fotografiju, i zamolio bih vas, kaže meni, zamolio bih vas da dođete sa mnom da ga još jednom pogledamo.
Danijela je zanijemila, nadala se da se to ne događa, nije htjela ući u tu groznu rashlađenu prostoriju u kojoj je stajalo nekoliko komora frižidera-ladičara i gdje je izvan njih ležalo na stolovima nekoliko pokojnika omotanih tek najlonima i plahtama.
“Znate, sve vam mi ovo moramo organizirati”, kaže brko, “sve, evo, sad je baš ova neka familija navalila da hoće vidjeti sina, a vidite ga kakav je, i rukom zadigne plahtu, ispod je ležao čovjek od nekih pedesetak godina s crnim šavovima preko vrata i na glavi i vidljivim Y rezom na prsima, sve je to bilo krvavo, kaže brko, takvog mi ga vrate s patologije, i ja to sve trebam urediti, a oni stoje ispred… eto, kaže, sada neka čekaju, treba mi pola sata-sat vremena da ga uredim, ne mogu im ovo priuštiti…”
“Ali”, doda brko, “vaš je prijatelj, evo, tu je”, razmakne plahtu s lica.
Tomislav je ležao, baš je izgledao kao da je živ, eto, kao da je malo zaspao, ostao sam osupnut, ipak, iako sam vidio puno puta mrtve, nije mi bilo ugodno vidjeti nekoga koga sam poznavao, užasnula me ta njegova ukočenost, tijelo je bilo kao neke lutke iz izloga, bez ikakve naznake života, očne jabučice kao da malo sjednu pa su i oči malo upale u duplje, gledao sam to njegovo lice i tražio na njemu neke znakove koji su ukazivali na vješanje, ali nije ih bilo, isto lice kao u živoga čovjeka, vidio sam samo sijede dlake brade, navodno brada još raste, i lice, samo bez izraza, bez duše, bez topline, obična stvar, no izraz lica je bio takav kao da je rekao, “ostali ste vi, snađite se kako znate i umijete.” Ili još gore, na ono neizgovoreno pitanje “kako je s druge strane”, mogući bi odgovor bio “pogađajte”.
Brko brzo pomakne njegovu kragnu.
“Eto”, kaže, “samo ovaj mali trag, nema oštećenja, obavio je to majstorski, nemojte se uvrijediti, ali i moj je brat to učinio s četrdeset godina, događa se, no rijetki to naprave ovako stručno, nema tu ni boli ni patnje, ja sam ga skidao, ovo je i meni bilo teško…”
Nisam shvatio je li mu ga bilo teško skidati s užeta ili mu je bilo teško pri duši, no s obzirom koliko je on duša otpratio i skinuo, ne znam što bi ga tu moglo opterećivati do čiste mehanike, mrtav je čovjek jednostavno dozlaboga težak.
Gledao sam tu crtu na vratu s lijeve strane, čvor omče je išao pored lijevog uha, no tada je ušla i Danijela. Kao da nisam bio u svojem tijelu, kao da sam izašao iz njega, stavio sam ruke na njegova najlonom i plahtom pokrivena prsa, bila su hladna kao led, Danijela ga je krenula hvatati za lice i govoriti mu “Zašto si to napravio, zašto si to napravio?” kao da će joj odgovoriti, a mene je uhvatio neki hropac, neki plač bez plača, neka bol, dubinska bol iz trbuha, osjetio sam da ću svisnuti od boli koju sam mogao usporediti samo s onom kada mi je tako otišla Hana, samo je s njom bol dulje trajala. Zapravo, kad razmislim, nije ni prošla. Ne, nije isto kada vam umre roditelj i kada vam umre netko tko vam je tako blizak kao prijatelj, nije isto, možda je slično, ali nije isto jer u ovome ima neke dublje poruke, nešto što shvaćate kao nepravedan i neopravdan rastanak, nešto kao nasilno prekidanje koje nije bilo predviđeno i s kojim jednostavno ne računate.
Danijela je sada otvarala Tomislavove oči koje su već dobile sivu koprenu preko zjenica i iz kojih se cijedila voda
“Pa on plače”, kaže Danijela.
“To je kondenzat, zar ne vidiš da ima to na čelu”, odgovorim joj nekako grubo.
Brko je imao predviđeno sve za plakanje, odmah je dodao jednu papirnatu maramicu Danijeli i još jednu meni, valjda se očekivalo da i ja prosuzim, jesam, ali nekako teško, kao da me je trebalo udariti šakom u trbuh.
Ne bi li malo oraspoložio scenu, brko odmah pohita k frižideru-ladičaru.
“Eto, takav je život”, kaže sad odjednom brko, “evo, ovaj je čovjek”, i otvori vrata ladičara, “evo, dakle, ovaj je čovjek jučer išao na pregled za srce u Zagreb i eto, paf.”
Unutra je ležao neki čovjek od šezdesetak godina, ne znam zašto, meni svi mrtvaci djeluju nekako zgureno, posebno kad su pokriven najobičnijom deketinom, “stao je sa sinom na odmorište popiti kavu, kad smo morali po njega, pao kao pokošen, a bili mu rekli u bolnici da je zdrav”, kaže brko. “Takav je život.”
Danijela je stajala sa strane i nije mogla odvojiti pogled od Tomislavova lica, dok sam ja htio pogledati u kakvoj je odjeći, bio je isto odjeven kao i svaki dan, čak je imao i cipele na nogama i sat na ruci
“Nema problema, mogu ga ja presvuć u što god vi donesete, ali znate da su pravila za krematorij takva kakva jesu, mora biti pripremljen”, kaže brko kao da je čitao moje misli.
“Možemo se još dogovorit oko osmrtnica i objave u medijima”, završi brko s tehnikalijama predloživši da odlučimo što ćemo u vezi toga, no nismo znali.
Rekli smo mu da napravi ono što je uobičajeno, da će sve troškove pokriti brat koji je u Australiji, koji će možda uskoro doći, a možda samo platiti po predračunu, neka nam napiše predračun, pa će brat sve platiti odjednom, da mu mi sada možemo dati samo neko jamstvo, neki polog ozbiljnosti posla, na što je on rekao da se sada ne zamaramo, da će se tek po obavljenom sprovodu znati svi troškovi, da je ovo najpovoljnija opcija, ali da je ljudi nedovoljno poznaju, i da, želimo li vjerski ili agnostčki ili neki treći sprovod, na što smo rekli vjerski, ali bez svećenika.
“Dobro”, kaže brko, “to onda nije katolički, znači agnostički.”
“Ali neka u odarnici bude križ kod izložene urne”, kaže Danijela.
Brko doda da je dobro da ima svoju grobnicu, da je to dobra, fina familija, da se sjeća “i oca i matere” da ih je pokopao, ali da ne bi bilo loše da imamo neki vlasnički list, ako ništa drugo da ga barem pokušamo dobiti do četvrtka, a da će se on pobrinuti oko svega vezanoga uz objave i osmrtnice.
To sve radim na onom već poznatom emocionalnom autopilotu.
***
“Ti ovo govoriš među poganima... poganstvo je pad u materiju”, govorio mi je Tomislav. “Svetost je uznesenje, privučenost Bogom. Onaj koji se ne veže za materiju već je kod Boga. Što to boli materijalista u trenutku smrti. Pa baš navezanost na materiju. Navezanost na prijatelje, na kuću uz more, na omiljeno jelo, na berbu šparoga, na župnu crkvu, na ugled, na ponos, uspjehe, na bilo što. Onaj koji  je slobodan od svega, u trenutku smrti plače od radosti zbog bivanja u Bogu. Razderati sebe do kraja za Krista i njegovo tijelo. Ma što znači bilo kakav sklad na zemlji ako nije u Bogu. Gdje god jesmo, najljepše nam je jer smo s Bogom i u Bogu. O tome nas je sveti Franjo najviše naučio. U dronjcima o bolestima prenesen je sa Zemlje na Nebo. Posjednut za stol Gospodnji. Potpuno slobodan za Gospodina. Sluga nad slugama. Odrekao se svega i zadobio život. Ovaj zemaljski život je ništa.”
Kao što sam morao oplakati Hanu, sada sam morao oplakati i Tomislava. Ali ja to jednostavno nisam znao. Bio sam tup na sve to. Činilo mi se da sam dubinski nesposoban za biti čovjek, a kao da je svako moje daljnje djelovanje bilo bitno određeno ovim graničnim iskustvima koja nisam uspijevao probaviti.
Shvaćao sam, ali mi je za to trebalo vremena, da sam čovjek sastavljen od krhotina i da u tim slabo povezanim krhotinama živim već neko vrijeme, to je ona depresija koja me budila usred noći u panici i teškoj tjeskobi, to je ono posjećivanje psihoterapeuta, vezivo su postali antidepresivi, ali dobro sam znao da je sve to samo guranje ispod radara svega onoga što je ostalo, svega onoga što je bilo nepoželjan ostatak života kako bi se, navodno, moglo ići dalje. Nikakve pohrane serotonina ni nikakvi blokatori ili stabilizatori raspoloženja nisu imali ništa s time. Oni su trebali ubrzati stvar, pomoći vremenu u zacjeljivanju, no do pravog zacjeljivanja ne dolazi samo tako. Morao sam oplakati, ali život jednostavno mora ići ovako besmisleno dalje i tada čovjek jednostavno ne stiže to učiniti. Kako žalosno.
Psihoterapeut je bio strpljiv čovjek, no sada sam osjećao da će me izbaciti naglavce iz svoje ordinacije. Jedna, druga, treća, četvrta, peta, x-ta situacija u kojoj ja ne znam uhvatiti konopce života: sjedio sam te večeri pred televizorom i buljio u neku emisiju na televiziji, ona o posljednjim trenucima prije velikih nesreća, tada su baš govorili o nekoj brani u Italiji koja je 60ih odnijela tisuće života, a meni je sve to izgledalo kao sasvim normalna pretpostavka onoga što bih sada ja trebao učiniti sa svojim životom, dakle, sve to prekinuti, upravo kao što je prekinuo Tomislav, valjda mi se od prekomjerne količine tableta počelo spavati, sada sam imao osjećaj da sam upao u neki međusan, a u njemu sam gledao kako nogama ulazim u peć, da, zaboravio sam onoga majstora pitati kako se ubacuje u krematorijsku peć, na glavu ili na noge. Znači, sada sam ležao-sjedio ispred televizora, zaspao, ali nisam spavao i sanjao, nisam sanjao kako ulazim u peć i kako je to konačno oslobođenje od ovoga svijeta krhotina, besmislenih i nestvarnih krhotina, naplavina smeća, kako je sam život zapravo smrt, osjećao sam se uspaničen zbog ideje da bih trebao nastaviti živjeti nešto što je samo po sebi sve samo ne život.
Zbog toga nisam više išao psihoterapeutu, nakon tretmana sam bio obično toliko umoran da nisam mogao zadržati otvorene oči, pa sam osjećao da propadam, nikako da se domognem kreveta, a ni njemu više nisam mogao govoriti o ovim stvarima, zacijelo je već davno shvatio da sam izgubljeni slučaj koji ne treba ništa drugo nego se napokon baciti sa stolice, jasno s konopom oko vrata, i neka više idem dođavola.
Te sam noći mislio da sam odustao. Previše teških vijesti i nijedna dobra.
U četvrtak, tijekom Tomislavove kremacije, koja je započela oko 6 i nešto ujutro došao sam na Kamenita vrata, ja koji nisam čak ni religiozan, došao sam dakle, do Zagreba, i zapalio jednu svijeću. Zamišljao sam svaki detalj te kremacije, znao sam kako to izgleda, vidio sam na Youtubeu, gledao sam neke klipove po 100 puta, svaki detalj me zanimao. Popodne sam nastavio u Varaždin, nisam ništa javio Danijeli, uzeo sam sobu u hotelu, prije toga sam zapalio još jednu svijeću u kapucinskoj crkvi u Varaždinu, to je bila njegova crkva, i opet se napio benzodiazepina kako bih lakše prespavao ovu moru. Sutradan je bio sprovod i mislio sam da bi bilo barem pristojno da se odmorim i da barem smanjim ružne, ljubičaste podočnjake.

Nema komentara :

Objavi komentar