subota, 8. rujna 2018.

Darko Balaš | Minut do spasa...


Koraci se ne čuju od kiše što pada,
Ostavljamo šutnju ulicama grada.
Tiho, kao i sve što nestaje,
Jedino krik srca ne prestaje!

Pognute glave, svatko na svoju stranu,
Ugašeno svjetlo u našem stanu;
Zašto sve ljubavi završavaju noću?
Ne odlazi, okreni se, još te hoću!

Zar ne čuješ kako tišina u meni plače?
I kako te nikad nisam volio jače.
Zastani, okreni se, za minut će biti kasno,
Trebam te, želim te, užasno strasno!

Zovem te, nijemim urlikom bez glasa,
Još samo minut do spasa.
No šutim, sad samo tišina postoji,
Izgubljeni djelovi duše, zauvijek tvoji...

Ponesi ih, meni ne trebaju više,
Niz lice mi plešu jesenje kiše.
Možda te sretnem kad jednom prestanu,
A olovni oblaci zauvijek nestanu.


Nema komentara :

Objavi komentar