Kolumne

ponedjeljak, 3. rujna 2018.

Danijel Špelić | Ted Lewis: Jackov Povratak Kući


Noir proza mi je poznato područje. Pročitao sam poprilično toga, čak sam i napisao ponešto i mogu reći da se znam snaći u tom žanru bilo da se radi o književnosti ili pak filmovima, ali neću reći da sam nekakav stručnjak jer, iskreno, baš i nisam. Više nešto kao običan entuzijast koji voli pročitati dobru storiju koja uključuje negativce, društveni šljam, i kriminalni mulj kroz koji se šeta pozitivac koji ima par zanimljivih osobina u rukavu. No, te osobine, barem što se tiče američke proze, danas izgledaju pomalo smiješno jer privatni detektivi imali su one kvalitete kojih se ne bi posramio ni Superman; pošten, častan, odan i tako u tom tonu. Doduše, imali su bocu pića spremljenu u donju ladicu radnog stola, tvrdu glavu i nesklonost ljubavnim odnosima, što im je karakter činilo ne tako sjajnim, ali to su opet bile tek nijanse da ne bude sve savršeno. Što se tiče europske strane noir krimića, nikad, iskreno, nisam nešto posebno istraživao jer, takav sam dojam stekao, europski pisci nisu bili tome skloni. Što se tiče filmova, tu pak rasturamo, posebice Englezi koji su od crnih krimića napravili malu umjetnost (ide ta loza i do današnjih dana) a sasvim sam slučajno doznao da su imali i par poteza kroz književnost kojima su pokazali da se ne boje tvrdo kuhane proze.

Za razliku od današnjih skandinavskih krimića koji mi iskreno počinju ići na živce, ti potezi bili su dobri, sjajni čak, pa nije ni čudo da je filmski svijet posegnuo za ekranizacijama. No, za razliku od kolega s druge strane velike bare, naslovni junaci engleskih kolega pisaca nisu tako sjajni, točnije isti su kao i oni protiv kojih se natežu, a jedino što ih dijeli od toga da budu isti jeste neki motiv (ubojstvo brata u ovom konkretnom slučaju) što ih opet ne sprječava da ne hodaju na tankoj liniji koja dijeli nemoral od morala i kriminal od još goreg kriminala – u engleskoj prozi stvari se baš i nisu previše uljepšavale, barem ne što se tiče karaktera naslovnih junaka. A nisu bježali ni od prikaza stvarne slike mjesta u kojima im se priče odigravaju, što je bio još jedan korak naprijed u odnosu na američke kolege te je taj socijalni status koji se provlačio kroz romane bio još jedan način da podebljaju ionako poprilično pesimističnu sliku sadašnjice (a kad kažem sadašnjice onda mislim na 60 i 70-te kad se pokretao taj trend u Engleskoj) i općenito se svi slažu da je Ted Lewis jedan od prvih (ako ne i prvi) autor koji je probio led i stavio Engleski krajolik na mapu noir proze. No, to ne bi napravio da nije bilo filma, iako je roman Jackov Povratak Kući sjajni primjer kako se takvi romani trebaju raditi, iako danas takav stil pisanja djeluje pomalo arhaično.

Lewisu je Jackov povratak kući bio drugi objavljeni roman 1965 i kroz storiju o malom utjerivaču dugova za dva velika mafijaša iz Londona koji se vraća u rodni grad zbog ne baš jasnih okolnosti bratove smrti uspio je spojiti prikaz kriminalnog miljea, prostitucije, mafijaškog okružja i depresije zbog nezaposlenosti, propadanja industrije i sličnih stvari zbog kojih bi ovo, da ga je pisao netko drugi, bio pravi socijalni roman s jasnom društvenom porukom. Lewisa je zanimalo samo to da glavni junak, Jack Carter, šetajući se kroz taj mulj svega i svačega, živcira ljude oko sebe, sve kriminalca do kriminalca i pokušava otkriti istinu o bratovoj smrti s kojim uopće nije ni razgovarao. Godinama. Čineći lokalne kriminalce nervoznima, koji vjeruju da je Jack došao u kraj tek toliko da im pomrsi račune, a ne da otkrije istinu o bratu, pokreće događaje koji eskaliraju u manja i veća nasilja u kojima nema nevinih. Taj roman, nakon što je objavljen, dočekan je s kritičarskim hvalospjevima i danas se smatra da je pokrenuo žanr tvrde proze u Engleskoj, s Lewisom kao začetnikom. Za razliku od američkih kolega koji su za ovakav žanr odabirali privatne detektive, Lewis je uzeo kriminalca, što je, kad se stvari poravnaju, značilo da je lik isti kao i oni koji ga okružuju, a što u konačnici ima i nekog smisla – klin se klinom izbija. Junak koji je iz istog miljea kao i oni kojima gazi po prstima ima pravu perspektivu, a kako je Lewis radnju romana ”opremio” prikazom svih dubina kriminala kojih se mogao sjetiti, Carter se doimao kao lik koji zna što priča (pisan je u prvom licu) što mu daje, koliko to čudno zvučalo, neku vrstu autentičnosti. Kad se tome pridoda i socijalni kontekst, nezaposlenost, tvornice koje se gase i nezadovoljni ljudi, nije ni čudo što je roman dočekan s hvalospjevima, a dosta pohvala je završavalo na načinu na koji je roman napisan; pomalo suhe i jednostavne rečenice, ali zato upečatljive i snažnog dojma.

Ali, to mu nije pomoglo da preživi sam od sebe. Usprkos dobrim kritikama, roman je bio tek osrednji uspjeh u prodaji i s vremenom je potonuo u zaborav. Ne potpuni, ali dovoljno dubok da ga nitko ne pomisli izvlačiti odatle s nekim novim reprintom. Sve dok nije došao film. Get Carter iz 1971 učinio je dvije stvari; postao je broj jedan u engleskoj povijesti najboljih krimića (s razlogom) i nanovo je izvukao roman iz zaborava. Nakon što je ponovo pokrenuo zanimanje javnosti za ovo pisano djelo, roman je doživio nekoliko reizdanja (kroz godine do danas) i preimenovan je u Sredite Cartera kako bi se olakšala prodaja (iako neki drže da je trebalo zadržati originalni naslov) što je pomoglo i Tedu Lewisu da učvrsti svoju poziciju tvorca tvrde noir proze u Engleskoj. Poznavaoci oba djela (pisanog i igranog) zamjerili su izmjeni originalnog kraja gdje Jack ostane živ (ukoliko nešto nisam pomiješao) ali bez da uspije posve srediti stvari, što je odgovarajuće crnilu koje se provlači kroz cijeli roman. Izmjena ili ne, film je uspio u namjeri da dosta vjerno prenese pisane riječi, čak ih i nadograđujući još boljim stvarima, pri čemu je profitirao i Lewis jer je tokom godina (umro je 1982 u 42 godini života) napisao još dva Carter romana, oba prethodnika ovom prvom. Zbog filma knjiga je danas poznatija više nego bi bila da film nikad nije snimljen (kako su stvari stajale, bio bi izgubljen u vremenu, usprkos dobrim kritikama) ali film ne bi bio snimljen i ne bi postao broj jedan da prethodno nije napisan roman. Gledajući strogo, roman je nakon kratkog plamena slave otišao u zaborav, bez obzira što je u međuvremenu proglašen kamenom temeljcem noir proze u Engleskoj, ali taj zaborav ne znači nužno da je loš naspram snimljenog materijala već jednostavno nije imao medijsku mašineriju koja bi ga reklamirala kao što se danas radi sa skandinavskim krimićima. Najviše ćete profitirati ako nabavite oba medija; knjigu i film, jer oba čine vrhunski proizvod svaki sa svoje strane i dokazano su se pokazali kao materijal koji odolijeva vremenu, bez obzira što je jedan medij pogurao drugi. Ugodno čitanje (i meni zajedno s vama) ako uspijete negdje pronaći kopiju.

1 komentar :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.