subota, 18. kolovoza 2018.

Tino Prusac | Blijedim


Prošetam na dlanu dana
i gledam naprijed u spektar vremena.
Previše je udubljenja
i mjesta koja nađem
odavno su se promjenila.
Što ako ljudi više ne mogu osjećati?
Izgleda da nema koristi od udaraca koje primam
ne postajem ništa mudriji.
Ili se žalim nebu - zašto si me ostavio...lama sabahtani?
Udaljena crnina omotava moje lice
čak ne traži dopuštenje.
Tako sam skrenuo dalje od sjećanja
i osjetio se dovoljno napuštenim da podlegnem bijedi koja pada dovoljno daleko od srca.
Gravitacija vjere nije održala lojalnosti prema meni.
Život koji se tako budi još jedno jutro
ostavlja me izvan dosega ovog slabljenja
kao da uopće nisam ništa značio.
Blijedim.
Ritmovi teških koraka
spuštaju se na tlo
poput sjemena maslačka.
Padnu na vjetar
ali samo da vide zaborav.
Misaoni procesi mašte koji me povezuju sa stvarnošću
kada se budućnost čini smanjena i rastrgana
dok ja gledam druge dimenzije
pronalazim da sam ostavio sve što je bol
budućnost istječe...
Blijedim.

Nema komentara :

Objavi komentar