Pramcem u sumrak

PREVRTLJIVA OBMANJIVAČICA

Piše: Jelena Miškić

"I? Što?! To ti je naslov!?" - pomalo zabezeknuto upita.

"Da. Totalno prihvatljivo."- mirno se izjašnjavam.

"Majke ti mile, pa to ni Janko Matko ne bi smislio!" - pa nastavi...

"A na što sam ja nabasala" - podigne obrvu s druge strane poziva - "kad smo kod Janka Matka, naslov je "Dva života jedne žene"". Samo dva?  - protutnji mi kroz moždani oblačić. "Nemam pojma, nisam čitala, ali zanima me, slušam". Slušalicu telefona primakne bliže i nastavi u intrigantno-zanimljivom tonu. "Radnja se događa u Vukovaru krajem 19 stoljeća, spominju se stari nazivi ulica i kvartova, imena obitelji!" Maltene (po vukovarski - umalo) skočim iz očeva naslonjača s uzvikom

"Kako nam je to promaklo!"

Sugovornica nastavi: "Matko je bio u vukovarskom franjevačkom samostanu! To treba istražiti, tko zna na kakvu priču još možemo nabasati. Uglavnom nesretna ljubav." - glas joj potamni.

"Sve znam...ona je žena koju je najviše od svih žena volio. S njom je mogao satima pričati, imali su iste stavove o glazbi,  umjetnosti, politici, životu općenito.  S njom je mogao biti svoj. Mogao je odahnuti od tereta svijeta. A onda je uslijedio niz tragičnih događaja i ona je jednostavno otišla. Ostavila ga. Ali to ne znači da ovu drugu kojoj sve to priča neće i ne može voljeti. A ona je strpljiva." - izgovorim u jednom dahu.

"Mislila sam da niste čitali!?!" - iznenađeno priupita Sugovornica.  "Kao da jesam." - osjetim taj pomalo tužni izgovor svoga glasa kojeg je kasno mijenjati. Uhvaćena u trenutku nastavljam...

"Pitanje je tko je ta druga...Mora biti pitanje tko je ta druga." - zaključim.

"Koja druga?"- zbunjena je Sugovornica.

"Pa ta druga kojoj priča." - dodajem.

"Jankova druga?"- zatečena je.

"Treća!" - prasnem u smijeh.

Smije se i Sugovornica.

"Druga polica, lijevo. Laku noć."

"Laku noć. " opraštamo se u apokaliptično sparnoj vukovarskoj noći bez i jednog zvuka noćnih životinja.  Život je stao. U jednom trenutku odbio je poput tvrdoglavog djeteta krenuti dalje. On je postao voljen pa izgubljen. Ona rednim rednim arhivskog niza.  Druga. Treća.

Na kutiji za pisma koja nikome ne pišem, zapisujem - Život je more. Već u drugoj sekundi križam zamisao. Davno ju je netko izrekao kada je postala tuđa. Gledam u škrabotinu kutije. Više nije lijepa.  Uništena je. Poput ožiljka izdaje ju utisnuta tinta. Zapisujem - trajna oštećenja ne razlikuju predmete od ljudi. Ma koliko se tomu nadali da nije tako.

Zvuk kasnog sms-a. I moja nada....

...kako nikako nije tako.