Kolumne

ponedjeljak, 20. kolovoza 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 12. dio


Foto: Tamara Modrić
7.

Moja su druženja s Hanom poslije ovoga ipak postala rjeđa. Nije me napuštao osjećaj nelagode vezan uz misli vezane uz Ivana i “onaj događaj”, ne znam kako bih ga nazvala, uz ono što se dogodilo u Torontu, no to je bila prirodna posljedica svega, naime, ja sam shvatila da sam zapravo premorena svime, tu sam već ulazila u četvrtu godinu boravka, zaista mi se činilo da sam pomalo zaglavila, da sam zapustila i Lanu, i majku, svoje prijatelje u Zagrebu (njih malo), Varaždinu (njih dosta) i mojem podravskom selu odakle sam potjecala (tamo me ništa nije vuklo osim nostalgije). No kao posljedicu svega toga, osjećala sam da dolazi konačno vrijeme da se pomalo vratim nazad, u Zagreb (uvjetno, ne znam što me je mučilo u vezi s tim gradom?) ili, još bolje, Varaždin (manje uvjetno, koji mi se ipak činio kao dugoročno solidno rješenje, kao mjesto gdje bih se ipak nakon svega, nakon ovih godina na putu trebala vratiti).
Da, tu je riječ o nostalgiji. Ne nekoj bolesnoj, ali ipak prisutnoj nostalgiji. Ona me je sve više udaljavala od lokalnih priča, od Kajkaviane, škole, njezine ravnateljice matrone, malih zombija, koje ipak više nisam doživljavala kao male zombije. Dapače, sada su mi se činili kao i sva druga mala djeca, onako, simpatični, malo šušnuti, zainteresirani, brbljavi. Nemam pojma, bila je riječ o nekoj mojoj transformaciji koju nisam znala objasniti ničim pametnim, no time da sam se osjećala loše zbog Lane koja se već navikla na godišnje ritmove rada, vikenda, dugih vikenda, šoping centara, odrastanja uz razvedene roditelje, moju majku koja je zapravo postala njezina majka, nemam pojma, pored mene je odrastala prava mala zagrebačka curica kojoj sam bila majka, zaista, odana do kraja, naime, čak sam i s lutkarom postigla neko pomirenje, kao da se u naše inače katastrofalne odnose uvukao neki pomirljivi ton, nije tu više bilo predbacivanja, nije bilo uvreda, nije bilo traženja krivnje. Štoviše, Lana je bila između, nikako je nisam željela zaraziti svojom ljutnjom i povrijeđenošću zbog svega, mislim da u posljednjih nekoliko mjeseci toga više nije ni bilo, sretala sam ga povremeno, najčešće kada je Lana išla k njemu, ili bi je on vraćao, no, tu je bilo sve manje ogorčenosti, sve manje onoga loše osjećaja, nekako sam se mirila i s tim Zagrebom koji me povrijedio iako me nije povrijedio, ne znam ni sama opisati što je to bilo, valjda odrastanje.
Čak sam jedan dan nazvala i Tomislava nakon toliko godina, ne znam zašto, najprije sam mu se javila preko fejsa, on je nakon nekoliko dana razmišljanja odgovorio, pa smo se čuli, no bio je isti kao i prije, ništa se tu bitno nije promijenilo, nazvao me nakon par dana i pitao za Ivana, vidim li se s njime, naime, čudna je ta naša stalna spona, kao da smo uvijek tu negdje, svi prisutni, kao da smo stalno u istoj ravnini.
Dobro, čuti se s Tomislavom je bio promašaj sam po sebi, iskreno rečeno, glupa odluka, nervirao me sa svojim prodikama, popovanjem, neskrivenim ili skrivenim seksualnim aluzijama. Možda kriva osoba za povratak u Varaždin.
Nakon nekog vremena okrenula sam se na drugu stranu, prema Andreji, ona je živjela u Zagrebu, majka dvije djevojčice, zaposlena, muž fin čovjek, neki Dalmatinac, ali ok, svakako dobar čovjek, oboje su pristojno zarađivali, bili su miljama udaljeni od mojega svijeta, oboje u farmaceutskoj industriji, ona u Zagrebu u centrali firme, on u istoj toj braši, ali na terenu, letio je s kraja na kraj svijeta, no, ne znam, iz moje je perspektive to bio dobar brak, bez obzira na povremene Andrejine ispade malodušnosti koje sam pripisivala umoru. Iako nije živjela u Varaždinu već gotovo dvadeset godina, njezine su veze s rodnim gradom bile uvijek čvrste i njoj sam prvoj najavila da bih se mogla vratiti gore, na što mi je rekla da je samo čekala takvu moju odluku, da joj se ova “snježna avantura” nije nimalo sviđala, pa kao, “od svih krajeva, ti završiš u ovoj opskurnoj snježnoj vukojebini”. Ponešto je i znala od svega što sam proživljavala, ali sam mislima da ionako nikoga nije previše briga za to, pa sam smatrala nepotrebnim sve to još jednom prožvakavati.
Obećala mi je da će svakako pronjuškati što ima, vjerovala sam joj, nisam imala razloga ne vjerovati, Andreja je bila osoba od velikog povjerenja. Pa iako su nas razdvojile godine i posao, kao da nas nije razdvojio ni jedan jedini dan. Na kraju me pitala za Ivana. Tiho i između redaka. Valjda se bojala da ne bih dodatno postavljala neka pitanja, no ja sam joj prenijela neke vrlo općenite opaske, uz napomenu da ionako sve vidi na fejsu, mislim sve ono što on želi da se vidi, ta prijatelji su, on je prijatelj sa svima, on se zafrendava s pola zemlje. Uostalom, dovoljno je bilo vidjeti mu kuću kao i kuću uz more (navodno naslijeđenu od djedova) te treću kuću, onu u Istri (navodno naslijeđenu od njezinih djedova), činilo mi se da je ipak važno napomenuti da je tek sada njegova žena trudna kao i to da su bili na bezbroj umjetnih oplodnja, ali da mi je nejasno točno čime se bavi. Nisam se mogla suzdržati da ne spomenem ni onaj događaj u Torontu, na što mi je ona rekla “pa kaj je on bio tamo kada se to dogodilo?”, što je upućivalo da je događaj bio općenacionalno poznat, tj. da je čak i Andreja znala za to, koliko se god pravila da ne zna ništa.
“Da, bio je tamo”, ali sam se prekinula u opservacijama. “Ali bila je riječ o nekoj slučajnosti, poznavali su se, ali nije to imalo nikakve veze…”
Andreja je rekla da je dobro to što sam joj se javila, da će javiti sestri koja je u Varaždinu u nekoj školi, da joj javi ako nešto sazna, nada se da će to biti što prije, jednako kao i ja, te je rekla da pozdravim Ivana. Obavezno. Naravno, nisam mu prenijela nikakve pozdrave. Uz to, nisam očekivala da će me tako brzo dočekati povratni poziv.
Dakle, nije ni bilo prilike da išta prenosim Ivanu. Najprije se dogodio Hanin tko zna koji pobačaj. Srela sam je, došla je kod mene u knjižnicu i rekla neka joj dam nešto srcedrapateljno, nešto jadno, ali toliko jadno, da se u onim papučama s mačjim ušima sutra dok bude na odjelu Patologije trudnoće (kako divan naziv!) čekala svoj tko zna koji već red (navodno četvrti, ali i dalje je bila uporna), rekla je, znaš, to se zapravo lovi, ali nešto u nekom trenutku ne uspije, “ne znam što, možda je riječ o vitaminima, možda o mineralima”, no stvar je bila da ona nije to željela, mogla, možda jednostavno nije bila sposobna osvijestiti da je sve to skupa, sve ovo, s ovom gorskokotarskom epizodom, s njezinim poslom u tvornici stolica (o kojem zapravo uopće nikada nije govorila), ovo s Ivanom i njegovim polumisterioznim poslom (dakle, nije bio misteriozan jer se znalo gdje radi, čak se moglo naslutiti i koliko zarađuje, ali se nije znalo što “stvarno” radi, osim onih svojih kolumni i uređenja web portala lokalnih dnevnih novina), da ne kažem da je ona torontska epizoda bila nešto najmorbidnije što sam ikad u životu doživjela, doduše ne iz prve ruke, ali zasigurno iz druge, dakle “to” se odvijalo doslovno odmah do mene, pa sam smatrala, a i sada smatram, da je tu bilo puno i previše loših stvari u zraku koje su sprječavale nešto što bih uvjetno nazvala “normalnim životom”, pa tako i trudnoću.
Ipak, ništa me nije moglo pripremiti na ono što je uslijedilo netom poslije nove godine, početkom 2013. kada je Ivan posve smušen uletio u moj stan i pitao jesam li vidjela negdje Hanu. Naravno, nisam je vidjela, nije je vidio ni on cijeli dan, pa sam ga uputila na Martina, možda je tamo, a možda je i u Rijeci kod mame, na što mi je rekao da nije sigurno kod mame, a nije ni kod njezinih, dakle, najvjerojatnije nije u Rijeci, a osim toga imala je vrlo pedantnu naviku javiti se gdje je, posebno u vrijeme kada pada rano mrak i kada je odlazila negdje dalje na put. Dobacila sam da je možda u Delnicama, ali to mi se već samo po sebi učinilo kao glupost u nenalaženju pametnijih odgovora.
Naravno, ne moram reći da mi je odmah pala na pamet najgora moguća varijanta. No nisam je rekla. Nisam željela to prevaliti preko usta, bila je to kao neka blasfemija koje sam se i te kako suzdržavala.
Vani je padao lagani snijeg i bilo je izuzetno hladno. Krenuli smo njegovim fordom prema Martinovoj kući, začudilo me s kojom je lakoćom znao put do nje, odmah sam se sjetila one svoje avanture s gubljenjem u šumi. Nismo razgovarali, ali sam osjećala da je prestrašen, zapravo izvan sebe, kakva sam i ja postajala s protokom svake minute. Znao je da je nešto pošlo po zlu, no nije znao što, jednostavno nije valjda ni samome sebi želio priznati o čemu se radi. Bio je na adrenalinu, djelovao je, odgovarao na pitanja kratko i rezolutno, no nije bio spreman na slušanje tuđih savjeta.
Martinova je kuća bila posve osvijetljena, vrata su bila otvorena, a psa nije bilo ni u dvorištu ni u kući. Vatra je još tinjala u peći. Na stolu su stajale Martinove karte s mrežama, njegovim nepravilnim rasterima i jedna kutija u kojoj se nalazilo nešto najgore što sam ikad vidjela: fotografije s mjesta pronalaska onih studenata 1976. Šatorić razbijen i rastrgan iznutra. Na sljedećoj fotografiji komad mesa, odmah sam shvatila, komad rebara koji je bio otrgnut s jednog tijela, na drugoj je fotografiji bila posve oglodana glava. Na trećoj je bilo jedno gotovo očuvano tijelo, no bez utrobe i bez očiju, s usnama koje su bile povučene iznad zuba. Odurne forenzičke fotografije koje su ukazivale na to da su tijela bila rastrgana, velikim dijelom pojedena. Radilo se o trima tijelima, ostali nisu nikada pronađeni. Još jedna fotografija s otkinutom nogom, na kojoj je virila i jasno se bijelila zglobna kost.
Ivan je neko vrijeme gledao karte i rekao: “Idemo do kapelice.”
Mislio je na onu staklenu kapelicu, odmah smo krenuli prema tamo, osim toga tragovi guma su bili posve jasni, snijeg je napokon prestao padati, s neba je dolazila samo oštra, vedra hladnoća, duboka i beživotna.
Do kapelice je stajao njezin hyundai. Vozačka su vrata bila otvorena, čuo se zvuk koji je upozoravao na upaljena svjetla. U plitkom se snijegu vidjelo tragove nogu, jasno se razabiralo njezine i njegove, no oni su se spuštali niz oštru padinu, zatim su polako nestajali na putu koji uopće nije bio pokriven snijegom. Ivan je put osvjetljavao mobitelom. Pitala sam ga dva puta želi li da nazovem policiju, no nije mi odgovarao. Na treći mi je rekao da ih je već nazvao.
Hodali smo kilometrima, ne znam ni sama koliko, što kroz klanac, što po stazama. Kasnije sam izgubila Ivana iz vida, pojavili su se i mještani, a došla je i policija, vidjela sam i gorsku službu spašavanja sa psima.
Kroz misli mi je prolazilo svjetlo u Martinovoj kući, to kako je Ivan banuo na vrata, izbezumljene mjesne žene koje su zamotane u debelu zimsku odjeću izgledale kao da su na sprovodu, muškarci u goranskim odorama koji su izgledali kao iz nekog partizanskog filma, rotirke od policije pored Munjare, sve to skupa mi je bilo tako zbunjujuće, znam da sam od jednog čovjeka popila ponuđenu rakiju iz čuturice, da te noći nisam spavala, da sutra nije bilo ni nastave uz školi. Čula sam povike “Martin je živ!”, ali nju nisu nalazili.
Nisu je našli ni dan kasnije, ni nekoliko dana kasnije, ni nekoliko tjedana kasnije, ni na proljeće, kada sam napokon dobila Andrejin poziv i odlučila reći zbogom ovome mjestu, ne samo ovome mjestu, nego i autocesti između Savskoga gaja, Karlovca, Vukove gorice, čvora Bosiljevo, onih Severinskih i Zečevih draga, dakle, sve sam to odlučila napustiti, po mogućnosti na dulji vremenski rok, ako ne i zauvijek, no znala sam da zauvijek ne postoji, nekako se uvijek vraćamo na ova bitna mjesta, ne znam, tako sam se osjećala: bila sam prestravljena i iscrpljena, osjećala sam da sam se barem nakratko izvukla.
Ne znam kako opisati tako teške osjećaje. Došla sam kao jedna osoba, na neki način sam se veselila svemu tome, uključujući i Ivana, sada sam žalovala, da, to je prava riječ, žalovala za Hanom, koja je nestala, ne znam ni sama, možda su je pojele životinje, možda je pala u neki bezdan, možda se utopila u nekom dubokom viru, a možda je sve to bila prijevara, možda nas je sve nasamarila i sada je negdje u Južnoj Americi, pije koktel, sretna, možda je zaista sretna po prvi put od kada sam je upoznala. Voljela bih da je tako, no bojim se da nije, sve to me žalosti, osjećam se nelagodno zbog toga, čak i sada, dvije godine kasnije Hana mi izaziva neviđenu tugu koju ću radije pretopiti u osjećaj da nas je sve namagarčila.
Ivana nisam sretala niti sam s njime izravno komunicirala, osim preko fejsa. Pa čak ni tamo nismo razgovarali, pa osim povremenih lajkova i još više onih izbjegnutih kako se ne bi započeo razgovor niti otvorila zajednička nelagodna i zapravo nerazgovorljiva tema, preostao je uglavnom muk. Tek sam u posljednje vrijeme opet započela kontaktirati s njime i to u vezi ove godišnjice. Znam da je uskoro prodao kuću i to ni manje ni više nego direktoru tvornice stolica za koju se zadnjih dana moga boravka tamo govorkalo da je vlasnici namjeravaju prenamijeniti u - pazi sad ovo - tvornicu peleta. Mislim da je Ivan otišao u Rijeku, navodno je kupio neki manji stan, sve, ali baš sve što je bilo u kući, prodao je i ostavio, slično kao što sam i ja učinila, ostavivši ovo mjesto koje me je, a ne znam kako to podvesti u jednu jedinu rečenicu - koje me je svojim užasom podsjetilo na to da se trgnem i krenem dalje, pa makar nazad u svoju “domovinu”, među ljude, jer tamo, u Hladogori je sve nestajalo, umiralo, gubilo tragove, tamo je sve postajalo mrtvo.
Iako su Martina našli živog, ali pothlađenog nekoliko sati kasnije, negdje tijekom sljedećih mjesec dana je preminuo, bilo je tu panegirika u lokalnim medijima, bilo je govora o njegovoj velikoj šumskoj duši, no što se dogodilo, zašto su se zajedno izgubili u šumi, nije mi bilo jasno, a to pitanje nitko nije ni postavljao. Uostalom, koga bi moglo interesirati što je dvoje suludih ljudi tražilo u šumi tijekom zimske noći na temperaturama duboko ispod nule, u onom mračnom klancu, dvoje koji su unaprijed bili obilježeni kao psihotičari i “psihijatrijski slučajevi”, “manični depresivci” i “kompulzivni idioti”. Što se dogodilo toga dana, je li bilo riječi opet o alraunama, ili o Martinovoj ženi, je li bilo to povezano s onim strašnim nestankom 1976., ili je bila riječ o ludilu u dvoje, ne znam, mjesto koje tako šuti, to je uvijek vukojebina, e takva vukojebina ne daje gotove priče, nego materijale za priču koje sve sami morate dešifrirati, daje neki mit, a kad sve sam dešifriraš, postaje se ludi teoretičar urote, zar ne? Luđak, budala, iako odgovora nema i nema, sve to ostavlja neke dokaze i neke tragove, pa makar i u najbizarnijem mogućem obliku - nepostojanju tragova. No odgovor se više nisam nadala dobiti.
Sada sam u Varaždinu već pune dvije godine i da, osjećam se dobro, konačno dobro, doduše to sam bila rekla i pri onom svojem zadnjem međupočetku, Lana je u višim razredima osnovne škole, družimo se, ona odrasta, Andreja mi je jako od ruke, ne viđamo se često, ali svakako nekoliko puta tijekom godine, a onda oko blagdana ili ljeti daleko više, gotovo svakodnevno.
Kako sam rekla, Ivana sam se najprije ustručavala išta pitati jer kada se dogode takve stvari ne znate kako biste s ljudima razgovarali, što biste ih pitali, sve je glupo, jednostavno je sve idiotski, nikakva pitanja nisu smislena, sve je tako bez veze. S druge sam ga strane izbjegavala jer sam osjećala nelagodu. Na kraju, mislim da ga ne bih ni za što otvoreno pitala do te godišnjice mature, na mene je došao red da ga pozovem, pa sam to i učinila, nevoljko, doduše, ali valjda je tako moralo biti.
Možda bi sve bilo dobro da onoga dana nisam saznala da se Tomislav ubio. To je isto jedna od onih vijesti koje vas osupnu, koje vas pretrgnu, slome, što god ja mislila o Tomislavu, a nije mi bio previše drag, ipak je ovo bilo nešto teško, strašno, kao da mi se probudila ona noćna mora iz Gorskoga kotara, kao da je naglo bila skinuta krasta s posve nezarasle rane i sva je noćna mora prokuljala u svojoj punoj težini.
Ivan nije znao da sam ga slučajno vidjela oko dva tjedna ranije u Varaždinu, kroz izlog restorana u gradu, pretpostavljala sam da su njih dvojica i nadalje u živoj vezi, u stalnom kontaktu, sjedili su očito jeli, pili i razgovarali, a ja sam s malom obilazila neke dućane. I da, priznajem, već mi je taj dan palo na pamet da Ivan ima neke veze s Haninim nestankom, kao što mi je palo na pamet da ima neke veze s onim ubojstvom u Torontu, no sada je bilo gotovo posve jasno: nije se Tomislav ubio tek tako, nije Hana nestala tek tako, nije onaj tip zaklan preko oceana tek tako, sve je to povezivala jedna jedina osoba, Ivan, a ja sam ovaj put morala doznati što je zaista iza svega toga. Tri su smrti, jedna ih osoba povezuje, iako se zacijelo nigdje ne bilježi tako, sve bi to trebale biti slučajnosti. E, ne mogu biti. I da, to Ivanovo šuljanje po gradu u kojem je znao da živim, ali nije mu palo na pamet da se na bilo koji način javi, to šugavo skrivanje, stvaralo mi je osjećaj neke kivnje, ljutnje, osjećala sam gorčinu u tome što je, valjda nastojeći zamesti tragove za sobom, za svojom prošlosti, za onih nekoliko nezaboravnih, jel’ tako, ludih i zaista neponovljivih godina u Hladogori, u Gorskome kotaru, eto, sve to nije vrijedilo čak ni pozdrava. Sada mi se činilo jasnije, imalo je veze jedno s drugim. Prije vijesti o Tomislavovom samoubojstvu tumačila sam to potrebom da se ne prisjeća Hanina nestanka koji je i danas otvorena tema. Nakon Tomislavova samoubojstva, hm, je li, kako to već nazvati, dakle, nakon Tomislavove smrti, počela sam stvari stavljati na neka druga mjesta. Slagalica događaja počela je dobivati opet nova značenja.
Nije bilo vremena za gubljenje. Zato mi je potrebno prisjećanje svega i zato sve ovo nastojim što prije i što brže povezati jer se bojim da će doći opet preblizu, da će se sve to nastaviti odvijati, a da opet neću znati o čemu se radi, opet ću biti samo promatrač, ne znam, moguće i ja završim kao Hana, kao Tomislav, tko zna. Ne, ovo nikako nisam smjela dopustiti. Sve, baš sve je bilo povezano kao na onim Martinovim kartama, u onim njegovim čvorovima, i da, sve, baš sve je upućivalo na Ivana. Morala sam doznati o čemu se zaista radi, i za to ću poduzeti ama baš sve, ne bih li se konačno spasila od ove priče.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.