Kolumne

utorak, 7. kolovoza 2018.

Igor Petrić | Čujete li kako nestaju


Početak
kažu, svaki je težak
drugačiji, poseban na svoj način.

Zašto?
Zašto neki ljudi jednostavno nisu
samo ljudi
i na početku
i na kraju, uvijek, zauvijek. Zašto?
Boje li se nečega?
boje li se nekoga?

Zašto nakon svega toliko misliti o njima?
Misliti o njima zamara
i najbolje je odustati, ali…

Što učiniti?
Pustiti ih neka žive
svojim praznim životima,
kako ne bi uništili ono malo, ono sve
što godinama građeno je.
Pljunuti im riječi u lice i otići,
ali bojim se,
bojim da ih neće razumjeti.

Možda!?
Možda ih je najbolje ignorirati.
Praviti se kao da je sve u redu.
Njihovo stanje refleksija je ničega,
a upravo to ništa
čini ih takvima kakvi u stvarnosti i jesu,
takvima kakvi su bili,
kakvi će ostati
i zauvijek biti.

Koliko ih je?
Koliko takvih među nama ima
i gdje ih samo pronalaze
tamo neke umišljene glave na položajima.
Koliko ih je i koliko još vremena proći treba
do novog početka, početka promjene,
možda male, ali ipak dovoljne?

Čujete li kako opet urlaju iz očaj, okovani
ludilom bijesa vlastite nesposobnosti?
Urlaju glasno, nerazumljivim jezikom prezira,
jezikom panike, ljubomore i straha.

Ako nakon svega ostanete prisebni
možda ipak čujete kako nestaju,
nestaju polako u svojoj bahatosti,
svojoj gluposti.
koja iz dana u dan buja,
postaje sve veća
i veća.

Čujete li?
rekao sam nestaju,
nestaju polako,
tope se u vlastitoj mokraći,
gnoju svojih jadnih života.

Čujete li?

Nema komentara :

Objavi komentar