petak, 17. kolovoza 2018.

Božica Jelušić | Ima li nostalgija zvuk?


Ako je moguće nostalgiju dočarati nekim zvukom, onda je to tiho struganje i škripuckanje igle po vinilu, po onoj LP ploči na gramofonu s ručicom, u neko predvečerje, dok se "malinovac natače u okna", kako bi rekao Brodski. Nostalgija počinje kad se u tebi stiša, kad pustiš da te unutrašnji suton obuzme, a kroz njegove slojeve puštaš Arsenov glas, nešto dublji nego što bi njegova (tada) krhka pojava sugerirala:

"Kao prijatelj stari, kad dođe kraj,
Jedne večeri blage, ruku mi daj. 
Ja ti pomoći želim, dat ću više no svi,
ako dam dio onog, što si davala ti...
".

Na zidu moje sobe u rodnoj kući, bio je zelenkasti Arsenov portret, ovješen na svježe okrečen zid. Prošlo je relativno dobro, premda uz mnogo mamine vike da ne dozvoljava "kranjce" po svojoj urednoj kući. Poslije je svratio čovjek kojega sam imala u sredini srca i također "okrznuo" poster sarkastičnom primjedbom, tipa "kržljavac". To ga je stajalo višegodišnje šutnje, koja traje do danas. On je volio "Vile Velebita" i takve stvari, ne sjećam se više.Za Arsena sam se doslovce borila i izborila: da ga smijem slušati u podstanarskoj sobi na mom nespretnom magnetofonu , kupljenom od tankih Žikinih honorara u "Međimurju"; da ga nosim na more, da ga ne dajem u razmjenu za taka aktualnije ploče talijanskih i francuskih šansonjera; da ne raspravljam o njemu s ljudima koji ne razumiju poeziju.

Golob i on uvjerili su me da je velika stvar "upakirati" poeziju u glazbu, jer joj je to prava budućnost. ZAGREBAČKA ŠKOLA ŠANSONE spada u njihove dalekovidne, genijalne projekte. Da se ustrajalo, danas bi vjerojatno mnogo manje ljudi smatralo magareće revanje i bezgramotno "stihoklepanje" nekakvom pop-glazbom i prihvatljivom glazbenom produkcijom. Arsen je u svom žanru izgovorio riječ ABRAKADABRA ("Šalji svoju munju do smrti") i magijski učinci nisu izostali. Istrčao je golemu, zahtjevnu estetsku dionicu. Očistio je zrak. Naučio nas je da sve što dotakne srce pjesnika, odlazi u građu i postaje pjesma.Jednom sam , prevodeći Yeatsa, naišla na riječ koje nema u standardnom rječniku engleskog jezika. Našla sam je u nekom specijalnom, uz primjedbu: "Riječ nema uporabe u praksi, koristi se samo kod Yeatsa". Tako će se neke stvari zvati "samo po Arsenu", nemaju primjene ni kod koga drugoga. Arsen je paradigma za jedan žanr, za jednu vrstru autorstva, koje je neprikosnoveno.

U zadnjoj rundi našega druženja, poklonio mi je dva CD-a Okudžave, uz obavezno ironijsko distanciranje (u kome je bilo toliko prijateljske sklonosti, da i sada prosuzim!). Reče mi: "Slušaj, svira gitaru lošije nego Kemal Monteno, ali poezija mu je izvrsna! Ponesi si to!". I onda smo Mladen i ja napravili ovu knjigu, u kojoj je samo predgovor moj, no Arsen me nazvao i prije odlaska u tiskaru rekao: "Napisala si mi bolje nego što zaslužujem! Hvala ti!". Čuti nešto takvo, od čovjeka koji se gnušao udvornosti, komplimentiranja i ja-tebi-ti-meni prakse, bilo je ravno čudu. Nije dočekao promociju. Ej, žalim, žalim, bit će meni žao , žao...što mu tom prigodom nisam mogla odvratiti: " To ti je za sve one suze, za nostalgiju, za pročišćavanje duše, koje si mi pedeset godina omogućavao. Ja sam tvoja vojnikinja, na grudobranu nostalgije. Moja će straža biti doživotna".

Ne znam, možda se kaže "dosmrtna". Ali ja pojam smrti nikada nisam vezala uz Arsena, pa tako i ne govorim. Slažeš li se, amigo?

17. kol. 2018.

___________________________

Arsen Dedić (28. juli 1938. - 17. august 2015.) bio je hrvatski kantautor zabavne muzike i pjesnik.

Nema komentara :

Objavi komentar